HRVATSKI SANITET TIJEKOM SRPSKO-CRNOGORSKE AGRESIJE NA RH (1990.– 1995.): Suradnja s ratnim zdravstvom HVO-a (16)

objavljeno u: DOMOVINSKI RAT | 0

PRILAGODBA RATNOGA ZDRAVSTVA PREMA MIRNODOPSKIM OKOLNOSTIMA

Odmah nakon rata više od stotinu liječnika upućeno je na različite specijalizacije. Oni su sada nositelji rada bolnica i domova zdravlja. Među njima je značajan broj onih koji se uz stručni, bave i znanstvenim radom te su djelatno uključeni u nastavu na zdravstvenim fakultetima u Mostaru.

Treba spomenuti način na koji se ukupno zdravstveno osoblje (i ratne bolnice) prilagođavalo novonastalim uvjetima Kao primjer može poslužiti situacija kada smo ustanove u zoni odgovornosti zbornoga područja Tomislavgrad, prethodno vraćene pod civilni nadzor, promjenom vojno-političke situacije ponovno stavili na ratni režim rada. To se dogodilo za akcije oslobađanja Kupresa i drugih dijelova jugozapadne BiH. kad su ratne bolnice u Rami. Tomislavgradu i Livnu bile aktivirane u roku od nekoliko sati. Neposredno nakon oslobođenja Kupresa i četiri dana nakon početka ofenzive formirana je ratna bolnica Kupres s osobljem i opremom preuzetom iz ostale tri ratne bolnice, kako bi pružila podršku oružanim snagama u njihovu budućem vojnom napredovanju. Tom prigodom pripremljeno je još devet prihvatnih punktova, te je preraspodijeljeno pedeset zdravstvenih ekipa koje su radile etapno pomicanje po dubini sukladno borbenom djelovanju. Uskoro smo istu stvar ponovili u Jajcu nakon što je grad oslobođen. Isto tako, nakon Washingtonskoga mirovnog sporazuma (travanj 1994. godine), po prekidu ratnih aktivnosti i kao znak dobre volje, nadležnost nad svim ratnim bolnicama preuzelo je Ministarstvo zdravstva (osim bolnica u Posavini, Orašju i Bosanskoj Bijeloj, gdje se sukob sa srpskim snagama nastavio). Od tada se broj osoblja znatno smanjio, a sektor zdravstva postao je jedan od administrativnih odjela ministarstva obrane. Ponovno je nekolicina ratnih bolnica stavljena u funkciju 1995. godine, kad su združenim snagama HVO,HV i Armija oslobađali zapadnu Bosnu.

Nakon prvoga značajnog smirivanja borbenih djelovanja, tj. nakon potpisivanja mirovnoga sporazuma kojim je označen prestanak sukoba s Bošnjacima, pomoćnik ministra obrane za zdravstvo predložio je ministru obrane dokidanje statusa najvećeg broja ratnih bolnica te prijelaz na mirnodopski način rada istih. Ova se odluka temeljila na novonastaloj situaciji zbog smanjene potrebe te radi upućivanja većeg broja liječnika na specijalizaciju i druge oblike edukacije, ali i kao znak dobre volje i doprinos ukupnom mirovnom procesu. Ministar je obrane istoga dana dao suglasnost (2. kolovoza 1994. godine) te dekretom stavio sve dotadašnje zdravstvene ustanove pod nadležno civilno ministarstvo. Status ratnih bolnica zadržale su još ustanove u području sukoba sa srpskim agresorom. Kasnije smo, zbog završnih borbi za oslobađanje okupiranih dijelova BiHi Hrvatske, ponovno morali dio tih ustanova vratiti na ratni režim rada. Potpisivanjem Dejtonskoga mirovnog sporazuma, koji je označio konačan prestanak rata na prostoru BiH stvoreni su uvjeti za realizaciju naše prvotne zamisli o uspostavi redovitoga funkcioniranja zdravstvenog sustava. Tada su dekretom sve bivše ratne bolnice ponovno stavljene pod nadležnost Ministarstva zdravstva, a neke su od njih ugašene te su većinom nastavile s radom kao ustanove primarne zdravstvene zaštite iz čega su i izrasle. Najveći broj djelatnika ratnoga zdravstva također se vratio u civilne institucije te je nastavio s radom. Većina liječnika koji su rat proveli u postrojbama, upućeni su na različite specijalizacije.

Oni su sada nositelji rada bolnica i domova zdravlja. Među njima je značajan broj onih koji su djelatno uključeni u nastavu na Medicinskom i drugim zdravstvenim fakultetima u Mostaru. Samo manji broj djelatnika ratnoga zdravstva HVO-a ostao je u postrojbama HVO-a koje su ušle u sastav združenih snaga vojske FBiH.

Medicinski fakultet i Klinička bolnica u Mostaru kao i Hrvatska bolnica u Novoj Biloj sagrađeni su uz veliku financijsku i organizacijsku potporu Hrvatske. Osnivanje i izgradnju tih institucija pokrenuli smo u zajedništvu, mi liječni ci HVO-a i liječnici iz RH (Juraj Njavro, Slobodan Lang, Ivica Kostović, Mate Granić, Matko Marušić, Mate Ljubičić) od koji su neki bili i ministri u Vladi Republike, predvođeni Andrijom Hebrangom koji je u jednom ključnom trenutku doslovno kazao – “onaj tko nije za gradnju Medicinskog fakulteta u Mostaru – bit će mu naređeno”.

Ratni ministar zdravstva, veliki čovjek i političar dr. Ivan Šarac, vizionarski je proglasio ratnu bolnicu u Mostaru – kliničkom, a ratni zapovjednik bolnice Ante Kvesić učinio ju je ustanovom koja je stvarni nositelj razvoja medicinske struke i znanosti. Među matičarima Medicinskoga fakulteta u Mostaru također je veliki broj liječnika HVO-a. Profesor Filip Čulo bio je naš “vanjski suradnik” i prvi dekan, koji je iz temelja gradio Fakultet u materijalnom i stručnom pogledu. Bio je i ostat će trajni simbol ljudskosti i izvrsnosti. Hrvatska bolnica dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj svojevrsno je priznanje tamošnjim djelatnicima za sve što su učinili u crkvi bolnici, a učinili su čudo: Zapovjednik ratnoga zdravstva HVO-a Ivan Bagarić predložio je predsjedniku Tuđmanu da bude pokrovitelj izgradnje te ustanove – “kao gesta dobre volje i pomirenja Hrvata i Bošnjaka te trajni znak potpore Hrvatima Središnje Bosne”.

Predsjednik je prihvatio prijedlog, graditelji su gradili, a Zdravka Bušić otklanjala zapreke kad bi gradnja zastala.

(nastavlja se)

Izvor: Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na RH (1990.-1995.): Ivan Bagarić: Suradnja s ratnim zdravstvom HVO-a“, Medicinska naklada, Zagreb, 2015.