U ponedjeljak, 20. studenoga 2023., u franjevačkom samostanu Tomislavgrad, okrijepljen sv. sakramentima, blago je u Gospodinu preminuo njegov sluga svećenik i naš brat fra Vinko Kurevija u 60. godini života, 41. godini redovništva i 33. godini svećeništva
Sv. misa zadušnica slavila se u crkvi sv. Nikole Tavelića u Tomislavgradu, u utorak 21. studenoga 2023. u 14:00 sati, a potom sprovodni obredi i ukop na groblju Karaula. Svetu misu je predvodio provincijal fra Jozo Grbeš uz koncelebraciju gvardijana fra Bože Milića, župnika fra Hrvoje Miletića, generalnog vikara naših biskupija don Nikole Menala te brojne braće svećenika i redovnika.
Fra Hrvoje Miletić je pri kraju misnoga slavlja pročitao dospjele dopise riječi sućuti. Don Nikola Menalo je pročitao dopis biskupa Petra Palića a bivši članovi Frame Široki Brijeg, iz vremena kad je fra Vinko bio duhovni asistent, oprostili su se od fra Vinka. Fra Bože Milić je pročitao životopis fra Vinka Kurevije.
Sprovodne obrede i ukop na groblju Karaula predvodio je provincijal fra Jozo Grbeš.
Kratki životopis
Fra Vinko Kurevija je rođen u Tubolji, župa Tomislavgrad, 21. listopada 1964. Osnovnu je školu završio u Tomislavgradu, a srednju je započeo u Tomislavgradu i nastavio u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Bogoslovni studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i u Fuldi, Njemačka. U franjevački novicijat stupio je na Humcu 15. srpnja 1983., a svečane zavjete položio je također na Humcu 17. rujna 1989. Za đakona je zaređen u Mostaru 29. lipnja 1990., a za svećenika u Fuldi 23. lipnja 1991. Pastoralno je djelovao kao župni vikar na Širokom Brijegu (1991.-1994.), potom u Čapljini (1994.-1996.), pa opet na Širokom Brijegu (1996.-2000.). Potom je godinu dana kapelan u Rošku Polju (2000./01.), pa župnik na istome mjestu (2001.-2005.). Od 2005. do 2010. je župnik u Tomislavgradu, a od 2010. do 2022. u Seonici. Tu je počeo pobolijevati te je 2022. premješten u samostan u Tomislavgrad, gdje je preminuo 20. studenog 2023., u 60. godini života, 41. godini redovništva i 33. godini svećeništva. Bit će pokopan je na groblju Karaula u Tomislavgradu. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
Homilija provincijala fra Joze Grbeša
Draga braćo i sestre, draga braćo franjevci, draga rodbino i prijatelji.
Dobrota i blagost
Život brata fra Vinka danas iščitavamo kao dobrotu i blagost. Tko bi dobrotu izbrojio? Tko bi blagost opisao? Fra Vinko je još davno naučio snagu riječi koje kažu da je „ti starije od ja“ i da je uvijek drugi onaj komu sam poslan navijestiti Riječ. Drugi je važniji. Taj drugi bio je odraz fra Vinkove velike, nesebične duše! Uza sve slabosti naše ljudske ograničenosti, darivanje za druge ostala je primarna crta života fra Vinka Kurevije. Istina prakticirana u ljubavi, oslobođena svih zabluda, spremna je putovati do kraja. Da, i ne bijaše mu lako. Ne bijaše mu jednostavno u velikom dijelu života. Niti u vrijeme kada mu je otac Ilija umro 1994. godine. Niti kad je brat fra Stipe umirao 2004. godine. Pitao sam ga: kako ti je bilo onda, znajući fra Stipinu dobrotu. On mi reče: “Samo sam rekao Bogu hvala. Prije toga mi je bilo teško gledati ga kako umire. Šutio je. Bio je jako strpljiv. Nije bio zahtjevan. Bilo mi je teško. Majka je bila živa.“ Fra Stipe, njegov dobri brat je umro 2004.
Nije mu bilo lako ni kad je majka Iva umrla 2015. godine. On se spremao na operaciju. S operacije vraćen ukopati majku. Kako ti je bilo onda, upitah ga: “Bilo mi je teško kad su najbliži odlazili.”
Nije mu bilo lako kad je već 2013. godine imao prvu operaciju. Nije mu bilo jednostavno dok je prolazio kroz 6 operacija, 4 tumora, 30 ciklusa kemoterapije. Ali kad sam ga pitao: “Kada i gdje ti je bilo najteže, u bolnicama Mostaru, Zagrebu…?”, odgovori mi s blagim osmijehom: “Lijepo mi je bilo svugdje.” Uza sve težine, sve muke, sve bolesti, sve neizvjesnosti, fra Vinko uvijek sačuvaše smisao za šalu. Simpatično je to uvijek bilo svima nama. Sjećam se toga iz naših studentskih dana, a tako bijaše kroz cijeli život. Vedrina duše i u šali i u ozbiljnosti života.
Fra Vinko je znao da njegov put nije njegov put, nego je putovanje s Kristom. Upoznao je ljubav Krista koja mu je davala snage.
Blagi ljudi poput fra Vinka nas podsjećaju da je naš ugovor sa životom u sadašnjem trenutku! Apostol Pavao je blagost ubrojio među ’plodove duha‘ o kojima čitamo u Gal. 5.22-23.: “Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona.” – kaže Sv. Pavao. Nisu li se oni ostvarili upravo u fra Vinkovi životu!
Budući da je blagost jedan od plodova Božjeg duha, logično je da mora biti dio Božje divne osobnosti. Apostol Petar je napisao da je “tih i blag duh od velike vrijednosti u Božjim očima” (1. Petr. 3.4).
„Krotki (ili blagi) će baštiniti zemlju. Prije svega će zavladati sobom, jer neće biti robovi svojeg nestrpljenja i loše naravi; posjedovat će Boga, jer je njihova duša uvijek spremna na molitvu, u ozračju stalne Božje prisutnosti; posjedovat će one koji ih okružuju, jer blago srce zadobiva prijateljstvo i ljubav.” (Francisco Carvajalo)
Da, upravo je blagošću fra Vinko naviještao Evanđelje. Blagost je bila njegovo najbolje svjedočanstvo! Dobrota njegov najdublji životni pečat.
Fra Vinko: Svećenik Kristov
Svećenik Isusa Krista, fra Vinko je znao da je mudrost spoznaja svetoga. Mudraci nam kažu da ono što smo učinili za sebe, samo za sebe, umire s nama. Ono što smo učinili za druge ostaje i postaje besmrtno. Fra Vinko je mudrost tražio, za njom išao! Da, kao svećenik bio je član svake obitelji, ali nije pripadao nikome. Jer svećenik je pozvan: „Dijeliti sve patnje, prodrijeti u sve tajne i liječiti sve rane. Hoditi od ljudi k Bogu i prinijeti mu njihove molitve, vraćati se od Boga k ljudima donoseći oproštenje i nadu.“ (Lacordaire). Ta naša mala crtica između dana rođenja i dana smrti ima samo smisao ako je ispunjena jednom riječju: Ljubav! A jedan, jedini život vrijedan je samo ljubavi. Fra Vinko Kurevija, svećenik je tome bio znak!
Kad sam ga pitao: “Je li ti teško?” Odgovorio je: “Nije teško radi mene nego svih onih meni dragih ljudi koji se brinu.“ Kako se nosiš s patnjom? „Više mi je teško zbog patnje drugih. Kada drugi prihvate tu patnju, lakše mi je. Moja patnja je ništa. Rekao sam svojoj sestri Janji: pa ja 30 godina propovijedam ljudima o patnji, smislu, ljubavi… ne mogu to pogaziti. Riječ je velika. Dođe i nas na red. Tu čovjek mora stisnuti zube i prihvatiti Riječ. Razmišljam o smrti često. Osjećam da me toga nije strah. Ja sam bio u bolnici dvije korizme. Jednu u Mostaru: korizmu i Uskrs. Tada sam imao veliku operaciju. Cijelo vrijeme sam vidio kroz prozor križ na Humu. Osvijetljen. To je meni bilo veliko. Cijelu noć ne spavam, pogledam na križ i dobijem snagu. Oko mene su trčali… nešto se događalo…. a ja sam mislio: Bože koliko se ovdje borimo, a gore nam je ljepše…. mene probudi glas čovjeka, liječnika koji kaže: da je samo živu glavu izvući…. ja otvorio oči. On se prepao. Ja mu kažem: imam ja svoga šefa gore, ne brinite… On se zaprepastio. Brzo je i tiho napustio sobu.“
Franjevaštvo kao put
Sveti Franjo je molio raspetoga Isusa samo za dvije milosti: da za svoga života osjeti u duši i na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što ju je Gospodin podnio za vrijeme svoje pregorke muke i da osjeti u svom srcu neizmjernu ljubav kojom je Isus gorio dok je prinosio svoj život za grešnike. Tako je Franjo svojim životom, riječima i djelima postao sličan Isusu Kristu da su ga nazivali drugi Krist (alter Christus). Tako je i put fra Vinka prožet tim dvjema istinama, stazama: boli i ljubavi. Što je tijelo više nego posuda u kojoj stanuje duša. Njenim odlaskom tijelo više nije tijelo, vrijeme nije više vrijeme. Dimenzija života je veća od svih njegovih sputanosti. Stoga neka nas fra Vinkov život i smrt potaknu na bolji život. Neka nas svaki odlazak učini ljudima ljubavi. A za nas kršćane to je još veći poticaj vjerovati u uskrsnuće. Fra Vinkova ljubav prema našem bratstvu, prema franjevačkoj karizmi bila je uvijek vidljiva. Fratri su bili njegova braća, a Franjevački red zaista njegov dom. To je bio naš dobri fratar, fra Vinko Kurevija! Čovjek ponizne duše, istinske dobrote i velike blagosti. Kad sam mu rekao: “Ti si najbolji od svih nas!“ Kaže on: “Ma jok. Ko da ja sebe ne znam!”
Biti, zaista biti!
I na kraju ostaje uskrsnuće koje je temelj našega vjerovanja. Uskrsnuće ne samo kao događaj, nego život, cilj i smisao svih putovanja. Veseli nas ta nada uskrsnuća u kojemu dobro prebiva, nalazi svoj vječni dom. Da, uskrsnuće nam govori da je dobro BITI, postojati, živjeti. Ili kako to dobro izrazi dobri fra Bonaventura Duda:
“…Sve se stvari čine
u isto vrijeme da jesu i kao da nisu.
I sebi sam tako izgledam:
da jesam i kao da nisam…
O Ti koji jesi i nikada nisi!
O daj mi, Dobri, biti mi daj!
Da jesam i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam – u Tebi!
O ti koji jesi: Biti mi daj.”
Da, fra Vinko je volio BITI. Vjerujemo da sada JEST s Onim kojemu biti nije vremensko i čije biti postaje naša vječnost!
I kada je otkucala ponoć i počeo novi dan, novo vrijeme, fra Vinko je otišao!!! Iščitajmo u njegovu životu znak kako treba BITI.
Iskrena sućut braći franjevcima, posebno ovoj zajednici u Tomislavgradu koja mu je uvijek iskazivala tako puno ljubavi! Posebice izražavamo sućut članovima fra Vinkove obitelji: braći Mati i Dragi Kurevija i njihovim obiteljima, sestri Nevenki Grabovac, sestri Janji Šimić i njihovim obiteljima. Imali ste divnog brata i Vi i mi. Neka i Vama i nama bude uvijek nadahnuće blagosti i ljubavi. Dobri ljudi nikada ne umiru! Najbolje u njima neka postane najljepše u nama.
Počivao u miru Božjem.
Izvor: franjevci.info
