FOLKLORNI NAKIT

objavljeno u: NAŠA OGNJIŠTA I BAŠTINA | 0

Ukrasni predmeti koji su pripadali tradicijskomu stilu odijevanja negrađanskoga stanovništva u predindustrijsko doba. Sastavni je dio svečanih narodnih nošnji. Stvaran je i oblikovan u seoskim sredinama različitim jednostavnim tehnikama (nizanje, prišivanje novca ili staklenih zrnaca, pletenje, lijevanje, kovanje i dr.) ili izrađivan u gradskim obrtničkim radionicama, kojih je proizvodnja bila prilagođena ukusu seoske sredine. Uz samostalne predmete (ogrlice, naušnice, prstenje i dr.) za folklorni je nakit svojstveno apliciranje kovinskih ukrasa na dijelove odjeće. Prema tradicijskomu shvaćanju pojedini je nakit određivao i isticao životnu dob (nakit za djevojku, mladu ženu, staricu), obiteljski i društveni status (npr. kao oznaka udavače; svadbeni, korotni nakit). Utemeljen na oblicima pretpovijesnih i ranopovijesnih razdoblja, oponašajući u svojem dugom trajanju i oblike iz tzv. visoke kulture, ali uz djelomične preobrazbe u oblikovanju i materijalu, hrvatski se folklorni nakit svrstava u regionalne stilove, podudarne s etnografskim zonama. U panonskoj zoni (središnja i istočna Hrvatska) kitile su se samo žene. Prevladavale su ogrlice od koraljnih, porculanskih i staklenih zrna te sedefa, koje su se mogle sastojati i od 60 nizova, prekrivajući prsa (koraljne ogrlice u Posavini), ili nanizanih u mreže raznobojnih ornamenata u obliku ovratnika (kraluš u okolici Samobora). Skromne, u ljubičastoj, plavoj ili crnoj boji, nosile su se u starosti te za adventa ili korizme, a osobito su dragocjene bile one od prišivenoga srebrenog ili zlatnog novca (Slavonija, Baranja). Osebujni su bili djevojački dijademi (parte) te svadbene krune i vijenci, sastavljeni od staklenih zrnaca, umjetnoga cvijeća, obojenoga perja, stakalaca i ogledalaca (koja su imala i zaštitnu ulogu od djelovanja zlih sila), te dopunjeni mnogim ukrasnim tekstilnim vrpcama, spuštenima niz leđa. Kao regionalne osobitosti ističu se iglice, broš od staklenih zrnaca i sitnih limenih pločica u Hrvatskom zagorju, te široke narukvice za obje ruke pletene od vune te okićene staklenim zrnjem u Slavoniji. U dinarskoj zoni (gorska Hrvatska i dalmatinsko zaobalje) prevladavao je nakit izrađen lijevanjem, kovanjem i probojem u srebru, mjedi, bakru i slitinama. Specifičan je bio muški nakit od prišivenih kositrenih ili olovnih granula i poludragulja na širokome kožnom pojasu te kovanih pločica (toke) i lijevanih puceta na prslucima. Kombinacije od prišivenoga kovanog novca nalazile su se na ženskim kapama, trakama za kosu, posebice na prevjesu koji je prekrivao cijeli prednji dio tijela udavače u Vrlici (đerdan); uobičajeno je bilo prišivanje kauri-školjki na suknenu podlogu. Od samostalnih oblika ističu se igle za pričvršćivanje oglavnih rubaca (s filigranskim, granuliranim ili lijevanim glavama), čeoni trak od srebrnih žica s pričvršćenim novcem, broševi od srebrne slitine i poludragulja (omiljen je bio karneol) te ukrasne kopče za pojas (pafte). U jadranskoj zoni pretezali su suptilni oblici uresa, izrađeni od zlata i drugih skupocjenih materijala tehnikom filigrana i granulacije, okićeni sitnim biserima, koraljem i sedefom, s umetnutim draguljima, cizelirani i u emajlu. Bili su proizvod gradskih zlatara. Osobito su raznolike bile naušnice (npr. u okolici Rijeke mori, morčići u obliku crnačkoga poprsja), ogrlice (kao lančić s medaljonom, raspelom, križem ili od krupnih filigranskih zlatnih zrna u južnoj Dalmaciji, također u kombinaciji zlatnih zrna s koraljima), maštoviti broševi i prstenje. Središte obradbe koralja bilo je na otoku Zlarinu. Osebujni su krupni srebrni ili pozlaćeni nož ili britva na dugačkome lancu, pričvršćenu o struk žene. Uobičajeni muški ures bila je naušnica za jedno uho u obliku granulirane karike.

Izvor: enciklopedija.hr