Udruga za informiranje i kulturu Manda u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg-Bosne, KIC-om Tomislavgrad i portalom www.mandino-selo.com predstavlja ciklus priča Duvnjaci za Petra Miloša, pričā kojima su autori Duvnjaci (njih šesnaest), a koje su pristigle na natječaj za kratku priču Petar Miloš. Podsjećamo, u lipnju ove godine, u organizaciji DHK HB i KIC-a Tomislavgrad raspisan je natječaj za književnu nagradu Petar Miloš za kratku priču. Priče duvanjskih autora pristigle na natječaj, uz njihov pristanak, objavljujemo u ovom ciklusu svakoga četvrtka.
Danas objavljujemo priču Hrvoja Dilbera iz Podgaja (ispod gaja), a sljedećega četvrtka donosimo priču jedne mlade i talentirane Duvanjke.
Foto: Tomislavgrad/ Duvno/ Županjac na starim razglednicama i fotografijama
Narodni neprijatelj
Joskan je bio jedan od rijetkih punoljetnih muškaraca koji nije otišao trbuhom za kruhom u Njemačku. On je još uvijek kirijao sa svoja dva zekana, orao, prevozio što je kome trebalo u selu, a trebalo je sve više i više. Svi su posmicali svoje “radilo” i otišli u Njemačku. Doma su ostali samo starci, žene i djeca, koji su nastavili obrađivati zemlju i raditi kao što se to radili prije odlaska muževi i očevi u Njemačku. Samo sada nisu imali konje i kola pa je pritisak na Joskana bio sve veći i veći, te dovezi ovom ovo, odvezi onom ono.
Toga jutra se taman spremao Briguši voziti kamen za temelje nove kuće koju su počeli graditi, kada mu u dvorište upadoše tri uniformirane ljudine. Jednog je poznavao iz viđenja, on je bio zaposlen u milicijskoj stanici u Duvnu, druga dvojica nepoznata bili su obučeni kao vojnici i bili naoružani vojnim puščetinama. Nešto su promrljali što je trebao biti nekakav pozdrav, pa mu je poznati milicajac rekao da mora s njima poći odmah u milicijsku stanicu u Duvnu. Doveli su Joskana i uveli u prostoriju gdje je bio samo stol i dvije stolice, posjeli su ga na jednu i rekli da malo sačeka, a oni su izišli. Sjedio je tako Joskan neko vrijeme i pito se zašto su ga uhapsili i ma koliko se trudio nije mogao naći razlog. Iz misli ga trzne ulazak jednog milicajca, koji umjesto pozdrava odmah s vrata upita:
– Znaš li zašto si ovdje?
– Šta ja znam, Boga ti, neka pijana budala na banovu u ‘Amburgu zaganga što se vama ne sviđa, vi uapsite čovika u Crljenicama.
– Gdje si bio u srijedu?
– Gonio ćeri beslemu. Boga ti udala se za onog propalicu, neradnika i pijančinu pa da joj ponekad ne otram malo pure, brašna, kumpira, masti, sira ona i dica pocrkali bi od gladi.
– Gdje si onda bio?
– Di bi bio Boga ti bio? Vratio sam se kući.
– Jesi li koga u povratku kući sreo?
– Neka drčina višala su se o kola dok nisam izaša iz sela, a pod selom jedan me momak pito more li se povest komad puta.
– Je li ti bilo šta sumnjivo?
– Šta bi mi bilo sumnjivo, svaki put kad nekud vozim, neko se zabaci na kola i vozi se dio puta, zafali i ode o svom brašnu.
– Kako je bio obučen taj momak?
– Zelenkasto ko šumar.
– Imo je na sebi vijetnamku i nije ti bio sumnjiv?
– Boga ti, skoro sva mlađarija po selu nose te vitnamke, ćaće im donesu iz Njemačke.
– Je li još šta imao na sebi?
– Imao je rusak sličan onima šta nose oni ludi Slovenci šta se veru po
planinama.
– Znaš li ti da je to bio bandit diverzant koji je došao rušiti državu i socijalizam?
– Boga mi je se on od rđe sam srušio prije neg što sam ja zamakao za brig.
– Znaš li da možeš dobiti šest miseci zatvora zbog toga što ga nisi prijavio.
– Nisam ja te sriće da se cila litina sredi bez mene, a ja se vratim u jedanaestom misecu na gotovo. Samo loži vatru, prži, peči, ji, pij i lezi.
– Ti si narodni neprijatelj!
Vodite ga sudiji!
Hrvoje Dilber