DUVNJACI ZA PETRA MILOŠA

objavljeno u: DUVNJACI ZA PETRA MILOŠA | 0

Udruga za informiranje i kulturu Manda u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg-Bosne, KIC-om Tomislavgrad i portalom www.mandino-selo.com predstavlja ciklus priča Duvnjaci za Petra Miloša, pričā kojima su autori Duvnjaci (njih šesnaest), a koje su pristigle na natječaj za kratku priču Petar Miloš. Podsjećamo, u lipnju ove godine, u organizaciji DHK HB i KIC-a Tomislavgrad raspisan je natječaj za književnu nagradu Petar Miloš za kratku priču. Priče duvanjskih autora pristigle na natječaj, uz njihov pristanak, objavljujemo u ovom ciklusu svakoga četvrtka.

Danas objavljujemo priču Mate Ćurića iz Korita, uglednoga novinara nastanjenoga u Istri, a sljedećega četvrtka donosimo priču poznate duvanjske kolumnistice.

ŽIVOT U DOBA KORONE

          Kružim nervozan gradom oko velikog medicinskog centra tražeći mjesto gdje bih se parkirao. Nervoza je moja najodanija pratnja zadnjih dana. Sve je prepuno, a tek je jutro rano. Ni sedam sati. I to je za mene prerano pa sam i zbog toga sav njircav. Nadam se da postoji ta riječ koja se nameće sama po sebi. Pa u materinu, zar je cijeli grad bolestan, radi li itko, pojačava se nervoza, a onda negdje iz unutrašnjosti trbuha progovara neki pritajeni dobrica, kojega ne prepoznajem, da su možda tu parkirali baš oni koji rade, a parking je besplatan pa je to to… Ostavljam auto poprilično daleko od cilja, što znači da moram isto toliko i šetati do laboratorija. Nervoza se pojačava. Kako i ne bi kada nosim govno u ruci kroz središte grada kao neku štafetu koju ću predati u ruke laborantice, a ona će mi uzvratiti: za sedam dana. Zapravo je to bočica s ostacima dreka zamotana u više slojeva svega i svačega, kao da time i sam krijem istinu koja će se izroditi iz Tog zamotuljka. Ovo je bilo neizbježno. Da sam napisao stolice odvuklo bi vas sve na vic.

          Znate ono kada Mujo nosi fotelju, ili urin nakon pet dana… No, situacija je ozbiljna i nije do šale, ali vic je ipak u tome što bi se na kraju sve moglo pretvoriti u dramu. Nacija nam je očito bolesna. Sve na to ukazuje; od parkinga do redova na skoro svakom mjestu, gdje se propušta kao u Rusiji u ono doba Brežnjeva i ostalih smrknutih faca. Premda bi maske više govorile da je riječ o tihom prepada na Finu, Poštu ili banku. Gadljiv sam i onako pa makar se radilo i o mom vlastitom izmetu. Ovo je izraz da ne ponavljam stalno onu ružnu riječ koja zvuči još ružnije, kada znam da će preko noći odrediti ne samo moju sadašnjost već započeti nagrizati budućnost pa mi, eto, preostaje samo ona prošlost koju mi stalno nastoje potisnuti iz sjećanja glupim frazama: povijest povjesničarima. Zar i moja stolica ode u taj pretinac? Koga briga koliko sam ja i moja povijest proživjeli lijepih, ružnih, neizvjesnih dana. Uglavnom ispunjenih u nekom stalnom čekanju.

          Eto, konačno si dočekao – javi se malo uvrijeđen onaj dobrica u meni. Sve do jednoga jutra kad se u onom svakodnevnom jutarnjem, ljudskom pražnjenju, na guzpapiru rastegla tanka crvena opasnost. Tu prestaje povijest i počinje budućnost; sadašnjost nosim po gradu zamotanu kao vlastito priznanje da sam došao po mjeru i kaznu za sve ono ranije. Rekao bih iz ovog stadija i s rukama doslovno u govnima – propušteno – jer će samo to zvoniti kao uteg na vagi između jučer i sutra. Imam osjećaj da svi oko mene vide i znaju što nosim u ruci, premda sakriven ispod maske kovidne predostrožnosti, pa molim Boga da sve zakoči, da sve odmah riješi, da nervoza ne bude jedini osjećaj koji upravlja ovim ni toplim ni hladnih danima, vremenu kao podgrijanom za nikakav izazov. Ali nećeš ono što hoćeš kada ti hoćeš, već kad viša sila odredi da moraš.

            Red pred laboratorijem kao nekada u Rusiji za šećer i ulje. Opet ponavljam jer mi manjka usporedba. I svi nešto drže u rukama; uputnice, bočice i čašice, zamotuljke, zasukane rukave za nove kapi krvi i nova testiranja, nos se ispuhuje za još jedan bris u nizu i nova iznenađenja, a nedaleko ovog reda još jedan. Veći i duži za izbor bolesti. Što želiš, na zidu je popis ambulanti; od ginekologije i gastrologije, preko onkologije i fizioterapije do kardiologije… a preko puta je  – patologija. Sve na jednom mjesto, sve za raju. Toliko da stvarno ne znaš što bi prije izabrao i što najviše pomaže da ti sadašnjost ne odmaže, pogotovo što su obližnji kafići i restorani zatvoreni zbog… ma, znate već zbog čega, pa i nemaš drugi izbor već ovaj ovdje.

          Na šalteru, konačno, mlada, prelijepa plavuša, najvjerojatnije učenica ili studentica na praksi, otvara prozorčić i nudi svoje prelijepe oči – ostalo je skriveno ispod maske i pulta – mom zavežljajčiću tražeći uputnicu, knjižicu, potvrdu – COVID potvrdu – mjerenje temperature, dezinfekciju ruku… a ja sretan samo zato što me ispod maske ne vidi ogoljelog u mom stidu (pa da maske nemaju i prednost, a?) dok joj nudim svoju stolicu, a zapravo govno, kao neki jutarnji poklon. Zatvori brže-bolje vratašca, ostavlja me ispred šaltera u poniznom čekanju daljnjih uputa, kopa po kompjuteru i onda – vidim joj osmijeh u očima – kaže da sve nosim kroz WC na drugi šalter i zatvara svoj mali prozorčić i kozmos nedostupnosti. Brzo se rješavam štafete i napuštam svoje bojno polje skriven maskom, udišem, opet kroz masku, svjež jutarnji zrak u kojemu ne osjećam baš nikakav miris. Zapravo mi sve miriše na bolest pa se onim smrdljivim tragom koji sam ostavio na dolasku vraćam… ni sam ne znam gdje. Taj smrad bolesti kao da me prati još od onog nedavnog jutra kada se na bijelili toalet papira razmazala crvena prijetnja. Rijeka raznih pacijenata, možda i sličnih sudbina, a možda i gorih iskustava. Kao da može biti gore išta od ove neizvjesnosti koja će narednih dana razdirati dušu i tijelo u očekivanju nalaza i potvrde. Tko zna čega sve nema ispod ovih maski, ali sigurno ne dobre doze sutrašnjice.

            Rekoh već da su kafići zatvoreni pa nemaš gdje utopiti jad. Pa neš pit, rekao bi pokojni Pajo. Ne pomaže ni onaj dobrica u meni koji se svako toliko javi onim svojim glasićem pa bit će bolje, ili bit će već nekako, ima ih koji su sve to prošli, i još gorega, pa su se izvukli, ne treba pretjerivati, treba vjerovati, nadati se, a gdje ti je onaj tvoj optimizam i sve tako bla, bla, bla i dobro da nisam čuo ono i moliti se. Da optimizam u sedamdesetima, na mali korak do osamdesetih, smanjenih, ili još bolje skučenih mogućnosti i izbora. Hm. Pa čak me ni ova mlada prsata pacijentica, ili je možda i ona studentica koja hrli na praksu, koja se u žurbi očešala o mene svojim raskošnim poprsjem, ni na tren nije vratila u one trenutke kada bi ovakav susret odmah pretvorio u priču biti ili ne, za njom i oko nje, sve dok ne kaže onu čarobnu riječ: OK idemo na tu kavu…

            Umjesto svega pratim trag svoje stolice i sigurnog utočišta u autu gdje možeš bez pitanja skinuti masku i pogledati se u ogledalo bez straha da će te netko ukoriti.

          Stvarno, život je jedno veliko sranje.

Mate Ćurić