Udruga za informiranje i kulturu Manda u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg-Bosne, KIC-om Tomislavgrad i portalom www.mandino-selo.com predstavlja ciklus priča Duvnjaci za Petra Miloša, pričā kojima su autori Duvnjaci (njih šesnaest), a koje su pristigle na natječaj za kratku priču Petar Miloš. Podsjećamo, u lipnju ove godine, u organizaciji DHK HB i KIC-a Tomislavgrad raspisan je natječaj za književnu nagradu Petar Miloš za kratku priču. Priče duvanjskih autora pristigle na natječaj, uz njihov pristanak, objavljujemo u ovom ciklusu svakoga četvrtka.
Danas objavljujemo priču Stipana Perkovića – Pipe iz Letke (Beča), a sljedećega četvrtka donosimo jednu duvanjsku priču iz Istre.
Tapiserija moga dida
Sjećam se, mogao sam biti osam ili devet godina, najviše deset, bili smo u kući moga
dida s materine strane. Bit će da je bila Ilijina – Illindan, u narodu bi rekli. Na brdu iznad sela, na pradavnoj ilirskoj gradini, narod je podigao kapelicu sv. Iliji Gromovniku, kako su ga još zvali, od milja ili iz straha, ne znam. Znam samo, da bi se meni na pomisao stare i bradate spodobe što ispaljuje munje i gromove po nebu uvlačio strah u kosti, pa nisam znao je li svetac zato što je svet ili zato što je opak. U svakom slučaju, jednom na godinu slavila se misa u čast sv. Ilije, što je ujedno bilo i obiteljsko slavlje u kući moga dida. Inače, didova kuća i gradina sv. Ilije nisu ni pripadale selu u kojem su se eto, nalazile; jedna u “visu”, na brdu, druga u sjeni, na rubu polja, skrivena gradinom, izdvojene možda kilometar i nešto od sela.
Sve to me, na određen način, i plašilo i privlačilo; sjenovita kuća na osami, gdje rijetko dolazi i sunce i vjetar, samo Ilijina greda i Tušnica što sjenama prijete i Midina s druge strane što pogled zaklanja (baba je tako zvala visoki stjenoviti plato s druge strane polja, je li se tako u istinu zove, ne znam). Inače je običaj kod nas u Duvnu da svako drugo ili treće selo, ponekad čak i dijelovi istog sela, jednom zemljopisnom pojmu daju različita, druga imena. Tako da Midina može biti i dio Grabovice ili Grabovica dio Podina, i svi to, u stvari, znaju i svi prešutno akceptiraju, ali svatko goni po svome, tako da ostaje uvijek ovima Midina, onima Podine, ovim trećima opet Grabovica.
Kuća moga dida uvijek je mirisala na drva i na vatru. Kako je did imao reumu,
čini mi se da je i usred ljeta u kući gorjela vatra. Na hodniku je mirisao sir iz špaiza kojemu su, iz nekog razloga, vrata uvijek bila otvorena. Pored vrata na hodniku, na metalnom postolju stajao je lavor za pranje ruku plave boje i ukomponirana posuda za vodu iste boje sa pipom” neki su govorili česma, koja se manualno vrti – okreće na jednu, pa na drugu stranu, a onda poteče lagani mlaz vode bez pritiska koji mijenja ritam i pravac kako mu je volja. A zid, iza postolja za vodu, cijelom dužinom do vrata, obojan jarko plavom bojom, onom bojom plavila kao kada more gledaš iz daleka. Na zidu, u dnevnoj sobi, iznad sećije na kojoj je did obično ležao prekriven ugrijanim ciglama (onim crijepom od krova), grijući kosti i zglobove, visila je jedna tapiserija. Oveća slika, kao što je u to vrijeme bio običaj – dva konja upregnuta u brazdu, oru, a plugove pritiska postariji čovjek s kapom na glavi. Iako je tapiseriju sigurno kupila baba, slika je u stvari bila vjerni prikaz dida kako ore Dugu njivu; tako se zvala njiva ispod kuća, a ispred njega, upregnuti Sokol i Cura, konj i kobila, na koje je did bio ponosan, s pravom. Did nije bio rječit. Možda, zbog toga što je bio malo nagluh, loše je čuo, pa, kada bi pričao, uvijek bi nesvjesno podignuo glas, možda mu je bilo neugodno stalno priupitivati što je tko rekao, a i baba ga je, nekako, stalno zašutkavala, kao da se bojala da bi mogao reći što ne bi smio. A možda je, jednostavno, bio takav čovjek po naravi, što bi rekli. Ne znam. Baba je bila puka suprotnost didu. Slatkorječiva, kako se kaže. Znala je uvijek ispričati dobru priču, a napose nekakve stare priče koje su već i nama djeci zvučale nestvarno, ali baba ih je pričala s takvim uvjerenjem, s tolikom strašću, da se i ono nemoguće činilo mogućim, a nestvarno bi u njenim riječima oživjelo i pretvorilo se u slike stvarnosti. Volio sam babine priče.
U našoj kući u Letki o politici se nikad nije govorilo, čak ni kada bi otac malo zavirio u čašicu, a znalo se dogoditi da ućeifi. Međutim, o politici nikad ni riječ nije progovarao. Ne sjećam se da bi čak nešto i komentirao. Jednostavno, ništa o politici. Kod babe i dida, međutim, mi djeca uvijek smo morali izlaziti iz kuće da ne bi čuli što se nije smjelo čuti, a stariji bi spustili glas i nešto šaputali. Jedna od tetaka stalno bi nervozno izlazila do vanjskih vrata i povirivala, lijevo – desno, pa bi nas usput pokarala kao da smo nemirni, nepoćutni, rekla bi tetka. Taj dan, did je htio pričat s dicom, malo je i popio, bar je baba tako rekla. Mi djeca nismo to primjećivali. Spomenuo je nekakav Križni put i zahtijevao neka sva dica uđu u kuću. Kako je bio nagluh, vikao je i ne htijući, a baba je vikala na njega još više: Šuti, Bog te ubio, čut će te dica!, a nije mislila na djecu. A did je još upornije zahtijevao da dica čuju što se ima za reći. A mi djeca znali smo da je izgovoreno što se nije smjelo izreći. I nije bilo povratka. Did je bio uporan, a svi drugi odrasli, tetke, tetci, ujaci, svi su šutjeli. Ne znam da li su prešutno podržali dida ili su znali njegovu životnu priču, pa su imali samilosti prema njemu, a možda su i sami još jedanput htjeli čuti didovu životnu dramu?
U svakom slučaju, baba je popustila, pozvala je svu djecu u kuću i odmah nas, bez objašnjenja, povela preko drvenih stepenica na kat u kući. Baba je koračala po škripavim daskama. Mi djeca za njom, a za našim nogama se šarene rute povlačile u svim pravcima. Interesantno, od odraslih to kao da nitko nije ni primjećivao. Činilo se da su svi zaokupljeni nekim teškim mislima, možda iščekivanjem ili nečim tužnim što misli goni negdje u odsutnost. Mi djeca nismo to razumjeli.
Baba je otvorila vrata njihove spavaće sobe. U sobi tek drveni zaobljeni ormar boje isušene orahovine, jedan krevet s prednjom neobično visokom stranicom iste boje i jedna tapiserija, ali nešto manja od one u dnevnom boravku. Motiv tapiserije nekako stvaran i poznat – jablanovi pored rijeke, a uz rijeku krave pasu, piju vodu, neke planduju. Natiskali smo se jedno uz drugo u iščekivanju: Što sad!? Za nama su došli i odrasli. I nekako sam imao osjećaj da odrasli puštaju nas djecu u prvi plan, kao da je to neka naša priča, naša istina, koju oni, eto, djelomično znaju, a ne znaju je riješiti, a možda ju se ne usude ni čuti, jer odrasli su i znaju težinu izgovorene riječi, a znaju i stvarnost. A mi smo ipak djeca i možda nam priča neće niti ostati u sjećanju, a ako ju negdje i izgovorimo, nekako, kao da ne snosimo punu odgovornost za njen sadržaj. Bar su tako mislili ili mi se činilo da tako misle. Kada o ovoj situaciji razmišljam, ne znam da li mi je ponašanje odraslih bilo neobično već tada ili kroz promišljanje, naknadno, u odrasloj dobi?
U svakom slučaju, baba je podigla tapiseriju na zidu, a ispod tapiserije izronile su skrivene slike! Fotografije portreta – njih možda desetak, zalijepljene na tvrdi papir, koji je opet bio malim čavlićima široke glave, “reislingama”, tako su ih zvali, pričvršćen na zid. Svi zatečeni, i djeca i odrasli, gledamo u slike što su izronile ispod slike – tapiserije. Sjećam se i danas tog osjećaja nelagode. Znam, gledam svoje pretke, a u meni neka nervoza. Kao lopov kad gleda plijen, tako sam i ja gledao zabranjene slike mojih djedova.
Ni danas ne vjerujem, poslije svega… Zamisli – zabranjene slike mrtvih djedova! Čini mi se, odrasli bi najradije odmah spustili tapiseriju preko slika. Ono, kao da se ništa nije dogodilo… Neka opet bude ona stara slika jeseni – jablani i krave. Ali did tvrdoglav, a i baba se nekako ohrabrila, kao da je sve do sad skrivala pravo lice, a sad želi u nama probudit savjest koja spava. Prstom pokazuje od slike do slike, od imena do imena, skrivenim jezikom prošlosti pripovijeda nepoznatu povijest i, kao Božji prst po zidu babilonskog hrama, tako babin prst upire u nepoznata lica i imenuje ih imenom. Danas mi se čini, tada, kada ih je imenovala, iako mrtvi, da više nikada ne mogu umrijeti. Zna baba, vidjeli smo njihova lica, čuli smo njihova imena, u nama teče njihova krv. A krv nije voda, mada bi često htjela biti.
I babin prst ide od slike do slike i poimenice nabraja didovu braću slikanu u odorama hrvatske vojske onog rata. Nabrojala ih je po imenu osam! Did i njegova četiri brata i tri stričevića (u Duvnu se tako zovu stričeva djeca). Preživjeli su samo did i jedan stričev sin. Baba je govorila i plakala, s njom su plakali svi odrasli: ovo je pokojni Marko, on je bio najlipši; ovo je pokojni Antun, on je bio najjedriji; ovo je pokojni Tomislav, on je bio dobro učen, on je bio časnik u Gardijskom zdrugu; ovo je pokojni Mirko, on je bio jako bistar, imo je u to vrime gimnaziju i restoran u Mariboru… I tako ih nabroja baba, svih šest poginulih Cikoja i o svakom dvije-tri riječi koje su ih, iz njene perspektive, najviše karakterizirale. Svi iz jedne kuće, svi bez groba, bez križa, bez znaka… I jedna jedina materijalna uspomena na njih – slika skrivena pod tapiserijom uspavane jeseni. A kosti, Bog zna gdje…
Did je ispričao da su ih jednog dana onako, nasumično, postrojili u dvije grupe. Jedne su odveli na jednu, druge na drugu stranu. I to je sve što zna! Tada ih je zadnji put vidio. Zašto je sam preživio – ne zna. Možda sreća, možda sudbina, možda nešto treće? Odrasli su plakali, baba najviše, a did je bio nekako utučen, onako kao kad čovjek ne može više, a mora. Mi djeca, gledali smo se čudno. Ne znam koliko smo toga mogli razumjeti, bili smo zbunjeni. I nekako, valjda instinktivno, znali smo da živimo u paralelnom svijetu, u paradoksu stvarnosti, gdje ništa nije onako kako izgleda, kako se predstavlja, kako ga mi učimo u školi, kako ga gledamo na filmu… I kao da je sama Istina prekrivena tapiserijom moje babe. Danas mi se čini da je cijela Hrvatska povijest tek slika jedne druge slike, ispod koje nitko ne zaviruje. I kao da smo se navikli da nam na zidu vise Tapiserije, koje su navukli naši pretci u strahu ili Bog zna zbog čega? A u nama nestalo dječije radoznalosti, a babe i didove, kao da proganja grijeh neizrečenog – pa šute! A povijest, povijest teče i zlokobno se smiješka, i za kaznu, nosi nam davno prohujale ratove.
Stipan Perković – Pipa