Udruga za informiranje i kulturu Manda u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg-Bosne, KIC-om Tomislavgrad i portalom www.mandino-selo.com predstavlja ciklus priča Duvnjaci za Petra Miloša, pričā kojima su autori Duvnjaci (njih šesnaest), a koje su pristigle na natječaj za kratku priču Petar Miloš. Podsjećamo, u lipnju ove godine, u organizaciji DHK HB i KIC-a Tomislavgrad raspisan je natječaj za književnu nagradu Petar Miloš za kratku priču. Priče duvanjskih autora pristigle na natječaj, uz njihov pristanak, objavljujemo u ovom ciklusu svakoga četvrtka.
Danas pročitajte odličnu i zanimljivu priču Senada Džankovića iz Tomislavgrada, a slijedeći četvrtak objavljujemo urbanu legendu o utjecaju Duvnjaka na osnivanje splitskoga Hajduka.
Ubistvo u cirkusu
Moj djeda je najviše volio jesen. Govorio je da je to pametno, sabrano i mudro doba godine. Da sliči na čovjeka i ženu u najljepšim i najboljim godinama života, kad donese plodove svoje velike ljubavi i kad rađaju djecu. „Proljeće je kao djetinjstvo. Nesigurno, promjenjivo, puno neizvjesnosti, truda i straha. U ljetu se zavaravamo izgledom cvijeta i mislimo na rasan plod. Ono je drago, lagano, toplo i razuzdano. Obijesno kao mladost. Tad nam malo treba, lako se živi, a malo i tražimo. Jesen! E, to je zrelost. Kraljica koja vlada i nosi zlatnu krunu. Tek tad vidimo gdje smo i tko smo. Po plodovima raspoznajemo krasotu sjemena i ljepotu cvijeta. Vidimo da li smo se prevarili ili ne. Odabiremo i određivamo što nam treba. Zima je starost. Teška, bolesna, hladna. Slaboprometna i učmala. Mnogo traži, ništa ne daje i gotovo se nigdje ne može iz kuće. Skameni nas za nju kao starost za postelje ili stolice. Pravi invalid. Zato ako ikada budem umirao neka to onda bude u zimu. Neka se prokletstvo poklopi sa prokletstvom. Proklet bio tko je izmisli! U njoj me svaka kost boli. Kao da još žive gnjiju. “ I zaista je bio u pravu. Što je više stario sve je žešća i oštrija zima ulazila u našu kuću. Nastojao je da uvijek bude glavni i da se njegova riječ pokorno sluša. Zanovijetao je, probirao i teškom mukom mu se ugađalo. Pri kraju života su ga mazili kao bolesno dijete. Meni ga je bilo žao što mu se nije ispunila posljednja želja. Umro je u vrijeme koje je najviše volio – u jesen. Od tad je majka govorila da je djeda bio veliki čovjek i da je uvijek mudro pričao. Tako je i ona, poslije djedove smrti, počela voljeti jesen. Zašto? Nikada je nisam pitao.
Ovo ubistvo se isto dogodilo u jesen, kad je svega bilo u izobilju i kad je po djedovom carovala pamet. Ja sam po toj usporedbi, u to vrijeme, bio u proljeću. I to rano proljeće. Njegovi prvi tragovi postojanja. Bio sam klinac od pet godina. Sve je počelo tajno i iznenada. Moj brat i ja smo spavali u donjem dijelu kuće, u sobi koja je bila okrenuta prema polju. Onda je mene probudilo neko muklo brujanje, tutnjava, galama i, po zidovima sobe, hodala su velika okrugla svjetla noseći sa sobom sjene od namještaja. Mislio sam da je to smak svijeta, da se čitavo selo, zajedno s našom sobom, vrti u tim velikim svjetlima u susret katastrofi, i da moj djeda više nikad neće dočekati zimu niti svoju smrt. Drhtao sam od straha i kad sam htio da vičem sve se smirilo. Ponovo je sobom zavladao mrak. Onda sam brzo skočio iz kreveta i otrčao bratu. Uz njeg se savio i ponovo zaspao.
Ujutro sam otišao do prozora da vidim odakle je sinoć dolazila ona velika galama i hodajuća svjetlost. Promatrao sam.
Na jedno pedeset metara od našeg dvorišta stajala su tri duga auta išarana raznobojnim bojama i oslikana maštovitim likovima, preko kojih su bila ispisana velika slova. Iza njih su stajala dva kamiona prekrivena ceradom, oko kojih su trčali neki ljudi, nešto mjerili, zabijali kočiće u zemlju, iznosili duge željezne šipke, debelu užad, a onda su donijeli jedno veliko i teško platno i počeli ga prostirati po zemlji. Mislio sam da je to neka stručna ekipa koja ima zadatak da zaštiti selo od kiše i da iznad niskih seoskih krovova razapne to džinovsko platno. Poslije prozoru prišao je i moj brat. Prvo mi je opalio čvoku što sam mu sinoć skratio krevet, a zatim rukama podbočio bradu i počeo hladno promatrati užurbanu skupinu nepoznatih ljudi.
S velikim poštovanjem prema njegovim starijim godinama i prema prvom njegovom školskom mjesecu ponizno sam ga zamolio da mi pročita što piše na autima. Naglo se uozbiljio, pun odvažnosti i praveći velike pauze, promrmlja: „i…u..eee.m – aa!“ Ja sam se prvo počešao po glavi nastojeći da odgonetnem tu nepoznatu riječ i, poslije neuspjeha, rekoh da za badava ide u školu i da od njega nikada ništa neće biti osim jednog dobrog teleta, koje će samo vremenom prerasti u jakog bika, uvijek spremnog za borbu. Nije trebalo čekati protok vremena. Borba je počela. Sigurno da je on bio mnogo jači od mene te sam ja morao zvati djeda u pomoć. Po staroj navici utrčao je u sobu i natjerao nas da se poljubimo, a poslije je tražio uzrok borbe. Radoznalo smo mu pokazali prema prozoru. Polako mu je prišao, pogledao napolje i, za razliku od mog brata, sve lako pročitao, a onda nam zaprijetio da tamo nikako ne smijemo ići, čak se ne smijemo ni igrati s one strane dvorišta.
Tog jutra odmah je izašao za nama, sjeo na klupu ispred kuće i pratio svaki naš korak. Bili smo mirni i poštovali njegovo naređenje do dvanest sati. A kad su se oglasila prva zvona s crkvenog tornja, niz selo se oteglo klepetanje i glasno vikanje. Moj brat je odmah potrčao u tom pravcu, a zatim smo i mi potrčali za njim. Tamo su već djeca i ljudi bili okupljeni u krugu i nešto su gledali. Ja sam se progurao između njihovih zbijenih tijela i stao začuđen.
Ispred nas su stajala dva neobična čovjeka. Prvi je bio nemarno obučen u široko kockasto odijelo s mnogo zakrpa. Na rukama je imao bijele rukavice i na debelom stomaku mali doboš u kojeg je povremeno udarao. Kosa mu je također bila neuredna, duga i sijeda. Debele crvene usne su mu se stalno smijale i svojom debljinom podupirale kruškasti nos. Po licu mu se miješala bijela i žuta boja sa plavim suzama. Meni su se najviše dopale njegove srebrne šimi – cipele i, oko vrata, velika crvena mašna s bijelim točkama. Za njim je išao drugi čovjek jakog, svijetlog , mišićavog tijela. Glava mu je bila ćelava i na sebi je imao oskudni kostim divljaka. U ruci držao je bič, kojim je prazno mahao u zraku. Ponekada bi bičem udario i onog prvog čovjeka, koji bi na njegov udar odgovarao glasnim smijehom, a onda bi počeo da udara u doboš. Poslije nekoliko ravnomjernih taktova ćelavko bi povikao: „ Pažnja! Pažnja narode! Ovih dana u vašem selu gostuje cirkus „Zemlja“ ! Večeras svijet čuda i mašte za vas postaje stvarnost! Dođite i vidite! Čovjek guta vatru, noževe, željezo! Jede tanjure, čaše, kida lance! Lavovi skaču kroz vatrene obruče!
Majmuni igraju nogomet! Lijepa Helena pleše na žici! Dođite i vidite! „ Pri tom bi onaj čovjek u srebrenim cipelama, pokretima svoga tijela, nastojao da dočara sva ta čuda i pomno bi se smijao, prenoseći svoj smijeh, kao zarazu, na iskupljenu gomilu.
Lijepo vrijeme, gostoljubivost seljana i jeftina hrana, po njihovoj priči, bili su idealni uvjeti za uvježbavanje novih točaka i ujedno priprema za ozbiljnije i teže pothvate. Tako je cirkus počeo jesi i živjeti. Čitavo selo pretvorilo se u pijacu i uvijek se nešto kupovalo i prodavalo. Meni se činilo da nikada neće otići. A onda, jedne kišovite noći, u našu kuću utrčala je pokisla i uplakana žena. Na sebi je imala ljubičastu satensku spavaćicu i histerično se udarala u grudi vičući: „Ljudi, pomozite! Ubiše mi muža! Pomozite! „ Moj otac ubrzo je prigrabio kaput i potrčao u pravcu šatora, a zatim smo i mi potrčali za njim. Tamo je na mokroj zemlji ležao onaj ćelavko. Ispod lijeve mišice tekla mu je krv i, miješajući se sa slabom kišom, pravila nepravilnu lokvu crvene tekućine. Iznad njega, širom otvorenih očiju i zbunjena lica, stajao je jedan čovjek s nožem u ruci. Ona žena, plačući i vičući, dotrčala je do njeg i počela bespomoćno udarati po čitavom tijelu. U tom trenutku on se rasplakao i kleknuo na koljena udarajući rukama po zemlji. Poslije su dotrčala dva momka, brzo uzeli krvavog ćelavka, odnijeli ga u druga kola, upalili svjetlo i u najvećoj brzini otišli prema gradu.
Sutradan su ponovo u našu kuću došli jedan čovjek i jedna žena. Žena je bila u uskom sivom kostimu, pretjerano našminkana, s mnogo nakita po sebi i s bijelom ružom u reveru. Predstavila se kao upravitelj cirkusa. Čovjek je imao šešir na glavi i u ruci je držao kožnu tašnu. Rekao je da je inspektor. Zamolili su djeda da im dozvoli da završe neki posao i oboje su sjeli za stol. On je izvadio neke papire i počeo da piše ono što je ona govorila: „ Znate, s njima sam uvijek imala problema. Uvijek su se svađali oko podijele svojih uloga. Sada su se potukli i desilo se to…“ zadnju riječ rekla je polako i stidljivo pogledala preda se. Inspektor je sve to pročitao, dao joj da potpiše i rekao joj da dođe drugi svjedok. Poslije pet minuta u sobu je ušla žena u crnini, bez šminke i jednostavno počešljana. Onda je djeda ugledao mene kako sjedim skupljen u kutu sobe. Brzo je podigao ruku i kažiprstom mi pokazao da se gubim van. Sasvim pokorno i poslušno sam poslušao.
Tog dana smo dobili još strožiju opomenu i cirkus nismo smjeli imati ni u mislima. Ja sam i dalje gledao taj čudni šator. Prvog jutra su došla dva policajca i onaj debeli inspektor, drugog su odveli ubicu, a trećeg ih više nije bilo. Njihov prostor je bio prazan i tužan. Svuda su ležale šarene novine, progorena platna, rasuta boja, izlomljeni namještaj i šuplje posuđe. Zatim se pojavila cijela obitelj mog komšije, čija je to njiva bila, i počeli su kupiti taj otpad. Skupili su ga na jednu gomilu i zapalili ga. Buknuo je plamen i svoje crvene jezike sigurnosti hlapljivo podigao u nebo. Tako im se u pepelu, kojeg je kasnije uz kišu raznijela bura, zameo svaki trag. Nikada više nisu došli. Pri kraju te jeseni umro je i moj djeda.
Senad Džanković