DUVANJSKI POJMOVNIK: To kad neko dođe

objavljeno u: DUVANJSKI POJMOVNIK | 0

Bombonjere, čokolade iz Švicarske što ih donio kum, njemačke gumene bombone što je poslala tetka, domaći pršut, sir iz mišine… ne jedu su uvijek i svugdje. Ove dragocjenosti čuvaju se za posebne prigode, za svečanosti seoskog života i obiteljske obljetnice, a najviše se čuvaju za kad neko dođe. Taj netko je obično daljnja rodbina (nabrojano se čuva i od bliže rodbine jer oni su tu svaki dan) pred kojom se želi pokazati ili samopozvani gosti koji dođu kad im se najmanje nadaš. Zato u kući uvijek mora biti nešto fino i slasno.

Djeca se obično šunjaju po ostavi kako bi našli ove delikatese, ali nad njima bdije klagija, vezika ili muvara i materin povik: To kad neko dođe… Kako čekanje na to da netko dođe nema vremenskog ograničenja, naše slastice znaju godinovati na najvišoj polici u ostavi ili na vrh visećega u kuhinji, uvijek u sferi dječjih želja, ali trajno izvan dosega njihovih prstiju.

Tako je poznat slučaj male Anice iz Kongore koja je dvije-tri godine molila mater da načme onu crvenu bombonjeru, ali odgovor je uvijek bio isti: To kad neko dođe… I kad je treće godine netko došao i bombonjera bila svečano otvorena, već je od dugog stajanja postala nejestiva. Na to su počele vrcati dječje suze, a Anica je, ujedno slavodobitno i ogorčeno, povikala materi: Eto ti sad, eto ti sad!

Izvor: Ante Križić, Tomislav Majić, Milan Pranjić: Duvanjski pojmovnik, Tomislavgrad, 2019.