Na duvanjskom području Petrovići danas žive u Mesihovini (26 obitelji, 94 člana) i u Tomislavgradu (5, 17).
U Petrovića iz Rakitna sačuvala se predaja, koju je prema kazivanju Joze Petrovića Kolića, rođenog 1931. godine, zabilježio V. Palavestra. “Davno su se Petrovići zvali Vukovići i bili su pravoslavne vjere, a živjeli su negdje u istočnoj Hercegovini. Otuda su pobjegli u Klobuk pokraj Ljubuškog,prešli na katoličku vjeru i prozvali se Vukojevići. Kada je neke dalekegodine izbila velika voda iz vrela Klokuna, potopila im je njihove ziratnezemlje, pa je jedan ogranak Vukovića-Vukojevića, zvanih Petrovića, morao seliti. Na seobu su, priča se, krenule tri porodice Vukojevića- Petrovića,koje su se razdvojile. Jedna se naselila na Duvanjskom polju, kraj sela Mesihovine, gdje i danas postoji zaselak Petrovići, druga je odselila čak u Bosnu, u Mošunj pokraj Travnika, gdje su i danas najbrojnija porodica u selu(navodno ih ima 60-70 domaćinstava), dok je treći doselio u Rakitno.”
I ovo je predanje “ukrašeno” odjekom prepričanih ili pročitanih “etnografskih priča” Jefte Dedijera, koji je početkom 20. stoljeća često izmišljao priče o hercegovačkim katoličkim rodovima, uvijek tražeći potvrdu one Karadžićeva “Srbi svi i svuda”. Sve je to objelodanjeno u obliku opsežne knjige “Hercegovina – antropološke studije” 1909. godine u Beogradu u izdanju Srpske akademije znanosti i umetnosti uz, u to vrijeme, basnoslovan honorar autoru. Iako je taj Dedijerov uradak od ozbiljnih etnografa ocijenjen kao proračunata promidžba velikosrpskih zamisli, on se ponovo javlja, i to baš 1991. godine kao reprint izdanje sarajevskog Izdavačkog poduzeća “Veselin Masleša.”
“Prema mletačkom katastru iz 1725. godine izvjesni Marijan Petrović sa7 članova porodice dobio je nešto zemljišta ispod tvrđave u Imotskom teu Vinjanskom polju. Od njih su se kasnije, pretpostavljam, razvili vinjanski Delipetri.'” Ova pretpostavka nije nimalo uvjerljiva, jer je V. Vrčić utvrdio da su Delipteri postali od Kneževića.
Najvjerojatnije je da je spomenuti Marijan Petrović doseljenik iz Rakitna, jer jedino u tom mjestu u cijeloj Hercegovini biskup fra Pavo Dragićević 1741/42. godine zatiče Petroviće: obitelj Marka i Mate Petrovića sa 17 odnosno 7 članova.
Biskup fra Marijan Bogdanović 1768. godine svjedoči o povećanju rakitskih Petrovića: obitelj spomenutih Marka (sada s 27 članova), Mate (sada 17 ukućana), te Nikole (11) i još jednog Mate (14 članova). 1768. godine u Vržeralima pokraj Livna obitava 14-člana obitelj Petra Petrovića, a s njim treba vezati i događaj iz 1723. godine, kad je iz Livna stiglo “deset obitelji pod vodstvom harambaše Milića Petrovića, koje su razmještene po banderijama Filipovića, Bogdanovića i Tomaševića. Oni su im morali dati zemlje, i to dva kanapa po glavi, a harambaši osam. On je i dalje tim ljudima ostao glavar”.’ Inače, u Bisku već 1725 godine imamo obitelji s prezimenom Petrović a u drugoj polovici 18. stoljeća u Sinju uspješno djeluju braća Petrovići “kao prvaci u trgovanju kastratima s Mlecima.” 1743. godine Petrović s nadimkom Tabak pojavljuje se i u maticama župe Otok pokraj Sinja.
U maticama stare župe Seonice Petrovići se pojavljuju već od 1823. godine, iz čega je vidljivo da su mesihovački i rakitski Petrovići isti rod.
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.