DUVANJSKA PREZIMENA: Mrše

objavljeno u: DUVANJSKA PREZIMENA | 0

Danas na duvanjskom području Mrše žive u Šujici (8 obitelji, 24 člana).

U osnovi prezimena je pridjev mršav, od kojeg su izvedene imenice mršavac, mršavko, mršo, a sve znače nedovoljno ishranjenog čovjeka ili biće uopće, suhu, suhonjavu, fizički slabu osobu. Mislim da su manje u pravu oni koji izvode prezime Mršo i Mršić od glagola mrštiti se, što znači nabirati lice zbog kakva nezadovoljstva, pa bi se onaj koji se mršti zvao rnrš(t)o, od čega nastaje prezime Mršo.

Ono što je ostalo zapisano u ispravama oprezimenu Mrše, Mršić teško je odgonetnuti, jer se “stari misnici služe stranim i nepodesnim pravopisom umeću “a” pred vikalno “r”, kao npr. u riječi “karst” i “karstih” (krst, krstih), “parst” (prst) i sl. i ispisuju slovo “š” kao “ss”, “x” ili “sh”. Tako obiteljsko ime Mršo dolazi u maticama kao “Marxich”, “Marsich” i slično, pa nam nije uvijek jasno, da li se porodica tada zvala Mršo, Mršić ili, gdjekada i Maršić što se iznimno u okolici Imotskog i čuje (tamo ima i Mršića i Maršića). Inače je to tipičan rod našeg Krša na širokom prostoru od gornjeg Vrbasa i Neretve do Jadrana i Karlovca, kojim se često susrećemo već četiri i pol vijeka. U izvjesnim epohama i krajevima pred vokalno “r” stavljano je muklo “e” i “e” namjesto onoga “a” iz bosančicom pisanih starih matica, pa se ime Mršić pisalo i kao Mersich.

O Mršama ili Mršićima najprije u biskupskim popisima bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću. Godine 1741/42. Godine biskup fra Pavo Dragićević popisuje Mršiće: u Šujici (Jure Mršić s obitelji od 12 članova), u Krehinu Gracu pokraj Čitluka (Grgo – 12), Prologu (Ante – 10) i Tribiću pokraj Livna (Ante – 9), Viru pokraj Posušja (Bože- 14) i u Donjoj Gorici pokraj Gruda (Ante – 6).

Godine 1768. biskup fra Marijan Bogdanović u svoj popis uvrštava Mršiće: iz Šujice (3 obitelji: Nikola-lO, Mate-9 i Jure 6), Kongore (Grgo- 15, Šimun-3), iz Krehina Graca (Mijo-9 i Grgo-7), Vira (Pave-7) i iz Dobrog pokraj Livna (Nikola-o).

Najstariji pisani spomen o Mršićima je natpis na nadgrobniku – stećku pokraj crkve Svetog Ilije u Kruševu pokraj Mostara, koji je M. Vego datirao u 15. stoljeće. On je natpis pročitao u dvije inačice. Prvo čitanje: “+ A se (ovdje) leži Ivan Marsich. Živih lit (ljeta) Pi (88), mnogo. N’ (na) zeimlji (zemlji) ja ništa nesm.” Drugo čitanje: “+ A se (ovdje) leži Ivan Marsich. Živih lit (ljeta) Pi (88), mnogo. N’ (na) zeimlji (zemlji) ja ništa nesoh.” U prvom je slučaju pisar naglasio za pokojnika da je na zemlji dugo živio i nije ništa postigao, dok u drugom slučaju želi naglasiti da je na zemlji dugo živio i sa sobom nije ništa ponio”.

Kada opsjedanje Jajca 1524/25. godine, što su ga uporno provodili Husref-beg i hercegovački paša, nije dopustilo čak za godinu i pol obnavljanje pričuva hrane i streljiva, kroz turske straže probio se Jure Mršić, “hrvatski junak i condoitiere”.’ Stigavši u Budim na dvor hrvatskougarskog kralja Ljudevita II. dramatičnim je iskazom o strahotama li opkoljenom Jajcu zatražio pomoć za deblokadu grada. To je osobito dirnulo, u Budimu tada nazočnog kneza Krstu Frankopana, koji kasnije s dvije tisuće konjanika i četiri tisuće pješaka uđe u Jajce i produži za tri godine slobodu gradu, nakon čijeg će zauzeća Turci imati otvoreni put prema zapadnoj Europi. U pismu poslanom u Veneciju 1526. Godine Frankopan Mršića naziva “Zorzi Mersich”.

Upravo neki Mersichi sudjeluju 1523. godine u obrani grada Kiseka, gdje se u žestokim okršajima s Turcima posebno isticao Nikola Jurišić.

Među Hrvatima koje je u 16. stoljeću iz okolice Bihaća preselio Jurišić u austrijsku pokrajinu Burgenland, Gradišće, bio je i jedan Mersich, koji jež za ratne zasluge dobio i plemićki naslov. Njegovi su potomci gradišćanski Mersichi, pa i ponajbolji pjesnik u Gradišćanskih Hrvata Mate Mersich iz Fraknave.

K. Draganović navodi da ga je upozorio “pokojni biskup dr. Josip Srebrinić, i sam historičar po struci, da je u maticama svog rodnog mjesta na Soči-Slokan kod Gorice u XVI. stoljeću našao Mršiće (“Mersich”) upisane kao bjegunce iz Bosne, jasan dokaz njihova podrijetla. Mršiće (“Maršići”) nalazimo u starim ozaljskim urbarima godine 1642., na primjer u selu Brlogu. Imamo ih u Sv. Jurju i Jablancu pod Velebitom, odakle sele u Slavoniju, npr. u Požešku kotlinu.

I hercegovački se Mršići (Mrše) raseljavaju. Mršići iz Dobrog Sela pokraj Čitluka 1694. godine stižu u oslobođeni Vrgorac. Zapaženu ulogu u preseljavanju, uz ostale, obavio je i serdar Ivan Mršić-Gale, čiji će potomci u novom boravištu obnašati serdarsku dužnost gotovo dva stoljeća.

Danas u Vrgorskoj krajini Mršići žive u Stilji, Prapatnici, Zavojanima i Vrgorcu.

Maršići iz Hercegovine doseljavaju i u Imotsku krajinu “Kad se stvarao Zemljišnik 1725. godine Grgo Mršić s 35 čeljadi dobio je 82 kanapa. Na račun serdarstva pripalo mu je 12 kanapa zemlje. U selidbi Mate Alilovića 1718. prvi je došao Lovre s ženom Anđom i sinom Andrijom. Njega mu je krstio fra Grgo Pandić u nedjelju jutrom 30. rujna 1718. godine u Dobrom Selu, u Brotnju. Kum mu je bio Petar Grabovac. Doveo je sa sobom mnogo čeljadi. Prvo krštenje zabilježeno je u matici 1736. godine pod prezimenom Maršić, kasnije će ga mijenjati u Meršić i na koncu će postati Mršić”.

Dakle, doseljeni Maršići u župu Imotski postat će Mršići, a oni koji doseljavaju u Proložac opredijelit će se za prezime Maršić. “Kad se stvarao Zemljišnik 1725. godine Nikola Maršić s 9 čeljadi dobio je kuću u Postranju (dio Prološca-op.A.I.) i 15 kanapa zemlje, a serdar Mate Maršić s 20 čeljadi dobio je zemlju u Varošištu (dio Prološca op.A.I.) ispod crkve, na Podima, a usve 49 kanapa zemlje. Dobio je 4 kanapa na račun serdarstva. Filip i Blaž Maršić s 11 čeljadi dobili su zemlju na Podima (dio Prološca-op.A.I.) uz bunar Golubak, usve 19 kanapa zemlje.:” U Prološcu će i dio Božinovića dodati svom prezimenu Maršić.

Danas Mrše žive i na kupreškoj visoravni (Vrila, Goravci, Donji Odžak), a Mrše iz Velikih Kablića, koji su islamske vjeroispovijesti istog su krvnog podrijetla kao i njihovi prezimenjaci katolici.

U plehansko-derventskorn kraju razlikuju Mršiće i Maršiće, a tamo su doseljeni u posljednoj četvrtini 17. stoljeća, uglavnom iz Imotske krajine i od Posušja.

 

Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.