ČASNA MATIJA

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Pomoći svojima za većinu Mandoseljana je samo po sebi razumljivo, pri čemu se svojima ne smatraju isključivo roditelji, braća i sestre, nego i malo bliža, a i malo dalja rodbina – ovisno o tomu gdje tko živi, kako nekomu u životu krene i gdje nekada zakoči.  Ali ima i tu razlika, jer svi smo mi od krvi, mesa i duše sazdani, pa tako postoje osobe među nama koje u sebi imaju još malo više odgovornosti, sposobnosti ili velikodušnosti od nas prosječnih ljudi. 

Teško je doduše odvagati takve stvari – nekada je i mala pomoć ogromna, a nekada je naizgled velika samo izgovor za nešto treće – ali bih kao posebno solidarne i velikodušne osobe ipak izdvojio dvoje djece našeg pokojnog strica Kalče i strine Kavurke –  brata i sestru, Jozu zvanog Kalčića i časnu sestru Matiju, u crkvenim registrima njenoga reda zavedenu i kao sestru Saleziju.

Jozu svi u selu znaju, posebno otkad je u mirovini, pa ga ne treba posebno predstavljati – ima jak glas, a ni figura mu nije baš neprimjetna. On je u svom radnom vijeku rintajući na njemačkim bauštelama – nije mu dakle nijedna marka bila poklonjena – financirao i pomagao bezbrojne  rođake, susjede i prijatelje. Između ostaloga je i mom bratu Marinku samo onako – da ima za piće i cigarete – slao novce  iz Njemačke u vojsku, a imao je već i vlastitu djecu, i ženu koja nije radila, i stotinu drugih obveza.

Zato Jozinu sestru Matiju mnogi od mlađe čeljadi vjerojatno i ne znaju – sitna je ona i skoro nezamjetna, rijetko dođe u selo, a uvijek kad navrati obučena je u tamnu odoru njenoga reda i još uz to ima i stransko ime – Salezija – pa nije baš jednostavno svrstati je u pravu kuću i obitelj.  Točnu godinu Matijina rođenja ne znam, ali mislim da je, kao prvo dijete u obitelji, banula na svijet ili krajem 40.-ih ili početkom 50.-godina.

Dok je još bila mlada cura, skoro dijete,  zaputila se je na školovanje kod časnih sestara, u Banja Luku ili u Bosanski Aleksandrovac,  gdje je postala i cijeloga života ostala časna sestra, tako da ju je malo tko iz moje generacije vidio u civilnom odijelu.  Utoliko više se ispod njene crno-bijele odore ističu pravilno lice, mali nos, vedri pogled i zvonki glas – a kad pomislim na Matiju najprije se sjetim njenoga zaraznoga smijeha.

Završila je pored škole za časne sestre i fakultet (mislim da se radi o teologiji i talijanskom jeziku, te da je nešto i magistrirala), pokazala se uz to sposobnom i razumnom u praktičnom životu pa je najprije postala poglavarica svoga  reda za naše područje, a kasnije i oberica u središnjici u Rimu, gdje je bila odgovorna za tisuće sestara diljem svijeta.  Ali se ovdje ne radi ni o njenim neupitnim sposobnostima, niti o karijeri koju je napravila u izabranom zvanju, nego o našoj marljivoj, nasmijanoj stričevki Matiji, koja je svakoga ljeta, kad bi od obveza uspjela, dolazila u Mandino Selo.

Dolazili su i drugi, i njima smo se radovali, ali kad bi Matija stigla sve je bilo posebno. Ona bi se nakon kratkoga odmora od puta i razgovora s roditeljima zaputila po nas klince, odvela bi nas sve na brijeg ispod Mijine nove kuće, gdje bismo posjedali na travu slušajući njezine priče, igrajući se nekih novih, zanimljivih igara, pa čak i moleći. Ostali bismo satima na brijegu,  svaku večer dok bi Matija bila u selu, da bismo prilikom njenog odlaska u Zagreb – dugo godina provela je u samostanu u Miramarskoj ulici – jedva čekali kada će doći sljedeće ljeto i naša časna s njim.

U međuvremenu je slala razglednice iz svih mogućih gradova – najviše iz Italije – pa smo Ljubica Mijina i ja jednom krenuli praviti albume od razglednica. Najviše ih je bilo s nekakvim Saluti diGemona, Padova, Roma, Venezia i sl., a skoro sa svih je Matija pozdravljala Joskanoviće.

Ali nije se Matija samo igrala s nama, nego bi se usput detaljno informirala tko kako uči, tko bolje, a tko slabije sluša, te bi s našim roditeljima planirala što bi se moglo i trebalo uraditi u daljnjem školovanju djece. Tako moj brat Vinko, naša sestra Marija i ja Matijinoj upornosti i trudu možemo zahvaliti da smo krenuli na školovanje izvan Duvna. Bez nje bi to bila nemoguća misija.

Još za vrijeme osnovne škole sam svakoga ljeta po nekoliko tjedana provodio u Zagrebu, na dječačkim susretima koji su organizirani u sjemeništu na Šalati, a gdje je Vinko po Matijinoj preporuci išao u gimnaziju.  Budući da je on preko ljeta radio negdje u Švicarskoj, Matija se je brinula o tomu da ne zakasnim na autobus za Duvno, ili da se ne izgubim u velikom gradu trčeći za kakvom curicom. Po završetku susreta djece pokupila bi me u zgradi sjemeništa i pješice bismo se zaputili do tramvaja.

Kad smo jedne prilike zajedno ušli u četvrticu i krenuli prema Miramarskoj ulici dok mi je Matija pokazivala kojekakve zgrade, ja sam se naginjao lijevo, desno, naprijed, nazad, i po nevolji su mi pukle hlače, točno na stražnjici, po sredina šava. Nisam se bio previše udebljao, no vjerojatno je konac bio negdje presječen, te sam stajao na sredini vagona, zbunjen i uplašen da netko ne primjeti o čemu se radi.

Matija je ipak sve vidjela, počela se i sama smijati ali je zašutjela vidjevši moju izbezumljenu facu, stala iza mene da me zaštiti od pogleda radoznalih curica koje su buljile u moje mišićavo tijelo,  te je cijelo vrijeme dok smo koračali pješice pored hotela International pazila da mi se netko ne izruga. Zato su mlade učenice u samostanu imale priliku vidjeti moje gole noge dok je Matija na šivaćoj mašini pričvršćivala slabašne konce, a ja sjedio na kauču nadajući se uzaludno da me nitko neće zateći u nezgodnoj situaciji.

I kasnijih godina smo se redovito viđali – ona je dugo vremena bila i u Banja Luci, u samostanu na Budžaku, pa je to bilo naše obvezno odmorište na putu od Zagreba do Duvna, sve dok se nije prebacila u Rim. Ali ni tamo se nije mogla sakriti od rodbine, pa tako ni od mene.

Prije petnaesetak godina sam se naime zaputio u taj vjerojatno najljepši grad na svijetu, da djeci pokažem gdje bih stolovao da sam postao papa, kao što sam kao dijete govorio, pa smo navratili kod moje stričevke i iznenadili je.

Prijepodne smo proveli u Colloseumu, moja kćerka mi je išla na živce jer je baš u to doba učila rimsku povijest, pa je znala svaki kamen u velikom amfiteatru, te smo poslije ručka bili umorni od hodanja i slušanja njene neprekidne priče. Srećom sam se sjetio Matijine adrese i za sutradan planirani posjet pomjerio unaprijed kako bismo se odmorili od davne povijesti, te smo se zaputili do jedne mirne ulice, nedaleko od centra grada.

Pozvonivši na vratima ugledao sam jednu najprije jednu časnu, sličnu Matiji, ali sam ipak na vrijeme prepoznao da joj je pregača malo zgužvana, pa sam zaključio da sam se prevario, i počeo komunicirati s tri i pol talijanske riječi kojih sam se mogao sjetiti:

„Bon giorno signora, prego Matija.“

Žena mi je zalupila vrata pred nosom misleći da sam kakav čudak jer nisam bio obrijan, no srećom je primjetila umornu djecu pa se je smilovala i otvorila kapiju.

Ja sam opet nastavio po svome i ponavljao „Matija, Matija“, ona nije imala pojma što mislim, i tek onda se je moja pametna kćerka sjetila da sam joj pričao kako se Matija ustvari zove Salezija, te smo se uspjeli nekako sporazumjeti.

Jasno je svima nama da je u kući časnih sestara sve lijepo složeno i čisto, ali su moja djeca itekako zinula kad su vidjela što znači kad je pod obrisan – od toga dana im stalno trubim da su površni, lijeni i neposlušni, ali nema koristi jer naš pod nikada neće biti izriban kao kod časnih sestara u Rimu. Ni kava im nije loša, jedina mana koju sam našao u cijeloj kući je da se ne smije pušiti. Stoga sam se nakon kave zaputio u dvorište i dok se je Matija raspitivala o dječjim hobijima i ocjenama ja sam popušio dva marlbora, ne znajući kamo s čikovima. Nigdje kante, nigdje trunke smeća, nigdje razvaljene pločice da sakrijem opuške kako neka časna ne bi neopravdano bila osumnjičena za pušenje u dvorištu!

Na kraju sam čikove spremio u kutiju i ponio sa sobom u Austriju – bacio sam ih na beton na jednom parkiralištu –  jer bi bio stvarno grijeh isprljati onakav raj.

Poslije Rima vidjeli smo se još nekoliko puta, budući da Matija sada malo češće dođe u selo. Nakupila je već nekoliko desetljeća na leđima, iako joj se na licu to ne vidi, a mlađe časne su preuzele brigu o poslu, te ona sada malo više pazi na svoje zdravlje, boravi uglavnom u Zagrebu, a malo i u Duvnu.

Ako netko dakle uskoro prošeta pored Kalčićeve kuće i začuje jasni glasni smijeh jedne časne maloga rasta i velikoga srca neka zna da je to naša časna – Matija Kalčina.

Blago Vukadin