Jednoga proljetna jutra
Iznenada
Kod Šarčeva bunara
Za prsa me ščepa bura
Ja hoću naprijed
Ona natrag vuče
Obdan je vazda tako
Ljudi se s burom muče
Al koje zadovoljstvo noću
Ja dječak i ne slutim
Koju štetu na svojim
Pandžama nosi
Krovom nad glavom pokriven
I u postelji toploj skriven
Uživam kako bura puše
I svira i fijuče i zviždi pa
Lopta se s nekom šerpom
Napucava je u zid
Pa od zida po kamenju baca
Cijelu noć urnebes
U osvit dana čujem glas:
„Pravi kijamet
Otišo je na pojeti somić!“
Ante Šarac
