BLAGO VUKADIN: Dinamo je pobijedio

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Dobro je da nisam profesionalni nogometaš. Brzo se umorim.

Srce bi doduše htjelo, ali noge ponekad popuste.

Sinoć sam gledao utakmicu.

Moj Dinamo.

Cijeloga dana sam se odmarao, prvo pivo popio tek u pola devet, usput pojeo malo kobasice i nekoliko krastavaca. I potom popio drugo pivo.

A onda je počela tekma.

Čim su moji primili prvi gol postao sam depresivan, da bih nekoliko minuta kasnije došao k sebi.

Izjednačenje!

Bio sam siguran da će večer biti perfektna.

Zaboravih napomenuti da sam utakmicu gledao vrteći pedale na kućnom biciklu, pa sam u poluvremenu prilegao na kauč, da se malo odmorim i nenadano me uhvatio san.

Srce bi doduše htjelo, ali noge i glava ponekad popuste.

„Zlato moje, jako sam umoran. Idem u krevet, a ti, molim te, gledaj utakmicu do kraja, pazi posebno na maloga Dilavera, našeg Mandoseljana, on je najbolji, i probudi me kad dođeš u krevet, da znam kako je završilo“ – mrtav umoran rekao sam Andreji, mojoj neumornoj ljubavi.

Tako je i bilo.

Andreja, uvijek pouzdana, zna da smo mi Mandoseljani vatreni i neumorni, došla je u krevet oko jedanaest.

Dok sam sanjao kako na Bubinoj podvornici zabijam treći gol Jozi Ćotinu kroz noge, nježno me trznula i šapnula u uho:

„Dinamo je pobijedio 3:1. Već je pri osamdesetpeta minuta. Koliko traje utakmica?“

„Devedeset minuta. Gotovo ja. Baš si prava“ – zahvalio sam se na dobrim vijestima, poljubio ženu, i razbudio se nakratko.

Što je dalje bilo neću pričati, jer bi ispalo da se hvalim.

Kasnije, opušten i sretan, nastavio sam u snu zabijati golove Jozi Ćotinu na Bubinoj podvornici.

Jutros sam uz kavu, kako bih proslavio novi, sunčani dan, otvorio stranicu na internetu s rezultatima sinoćnjih utakmica, siguran da ću biti presretan kad crno na bijelome pročitam rezultate i pogledam tablicu.

Kad tamo, imaš što vidjeti!

„Dinamo- Šahtar 3:3!“

„Andreja, Andreja!“ – viknuo sam glasno i još uvijek se nadam da me susjeda nije čula, inače će me u liftu ukoso gledati, kao da sam Balkanac.

„Reci zlato moje“ – uspaničena žena dotrčala je u kućnom mantilu iz spavaće sobe, misleći da negdje gori.

„Kako je završila utakmica?“ – pitao sam poput suca koji optuženoj ne vjeruje ni riječi.

„3:1?“ – nesigurna u sebe, s velikim upitnikom u pogledu ponovila je Andreja.

„A u kojoj si minuti ugasila televizor?“ – proradio je u meni nagon dosadnog državnog odvjetnika dok sam nastavio saslušavanje.

„U osamdesetpetoj“ – tiho, kao da priznaje strašni zločin, nadodala je optuženica.

„A koliko traje nogometna utakmica?“ – nisam ni mogao, niti smio popustiti.

„Devedeset minuta?“ – nesigurno, sležući ramenima da joj je s njih skliznuo preveliki kućni ogrtač, konstatirala je upitno.

„Plus sudačka nadoknada. Plus sudačka nadoknada. Plus sudačka nadoknada“ – sveznalački i suvereno zabio sam završni hattrick, poput Snješka Cerina početkom osamdesetih, na što Andreja nije imala ništa više nadodati.

Budući da se volimo nismo htjeli dalje pametovati i zajedno smo tugovali zbog izgubljena dva boda, da bismo na kraju zaključili kako je najbolje da Andreja ubuduće gleda skijanje i da me ujutro izvijesti o tome tko je pobijedio.

„Slovenci nemaju pojma o nogometu, a Slovenke još manje. I Savudrijska vala je naša“ – nisam mogao odoljeti nagonu.

Alternativno smo uzeli u razmatranje mogućnost da za vrijeme sljedeće utakmice ne treniram.

I da ne pijem pivo.

To je bila Andrejina osveta za Savudrijsku valu.

Ali, tko će ženama stati na kraj.

Tekst: Blago Vukadin

Foto: CROPIX

Odgovori