BABICA ANĐA

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Medicinska zanimanja nemaju baš dugu tradiciju u Mandinu Selu, ali nije da se ne možemo pohvaliti – imali smo jednog liječnika, pokojnog Ivana Šarca, tu su i dvije mandoseljske nevjeste koje su se specijalizirale za različite grane navedene znanosti, poput Antonele i njene sestre Bernardine, obadvije skućene u Šarcima s drugog kraja sela, a imamo i dvije medicinske (uz to i rođene) sestre – Anđu i Ivanku Ćikinu.

Ivanka se je udala u Srđane za Božu (Boška) Markovića, jednoga od prvih časnika hrvatske vojske koji je poginuo na samom početku rata u blizini Šibenika, a Anđa je u duvanjskom selu Jošanici pronašla svoju sreću. Uz pomoć nekih drugih babica rodila je troje djece – kćerku Mateu i sinove Juru i Ivana – a  i ponosna je punica nakon što je se njena Matea zaljubila u jednog Dalmatinca i vjenčala se u Splitu,  ali to sve nije važno za ovu priču. 

Važno je međutim da je Anđa jedna od najboljih, ako ne i najbolja, prijateljica iz djetinjstva moje  sestre Marije, a budući da je Marija moja najdraža i najljepša sestra, tako mi je i njena družina izuzetno mila. Neka cura malo više, neka malo manje,  no sve su one starije od mene, pa me ona dodatna dimenzija nije kod njih posebno interesirala, ali je Anđa u svakom slučaju jedinstvena.

Sitna je rastom poput Marije, crnokosa je isto kao i ona, nije ni šutljiva pa su i u tomu slične, samo što Anđa ima kovrdžavu, a moja sestra ravnu kosu. Marija je, za navođenje dodatne razlike, kao dijete bila bucmastija od svoje prijateljice, pa je tako u kolektivnoj memoriji naše obitelji ostalo zapisano kako je Ćikešinica kukala kad bi Marija navratila po Anđu da se igraju pujpasa ili štrika: 

„Ne bilo te, čim te mater rani da si tako okrugla? Nu moje Anđe, kuvam i pečem, a ona nikako koju kilu nabacit!” 

Ali nije samo Ćikešinica jadikovala, i naša mater nije bila ništa bolja, pa bi zaboravila na Marijinu figuru, a zamjećivala bi Anđin novi džemper, pitajući je zavidno: 

„K’o ti je kupi tako lip džemper i odakle ti šarene menđuše”, na što bi joj Anđa ponosno odgovarala da joj je sve to donijela tetka Šima iz Njemačke. 

U osnovnoj školi su njih dvije često bile na redu da supruzi njihova učitelja Jake, Anđi Bubinoj, čuvaju djecu, Željka i Baću. To je funkcioniralo besprijekorno sve dok se Anđa nije pohvalila svome stricu Anti kako su njih dvije najbolje u razredu, pa za nagradu smiju školske sate provoditi u učiteljevu stanu. Izgrdio ih je Ante, a nakon što je priča dospjela do Jakinih ušiju uslijedila je promjena ekipe koja je pazila na njegove sinove, te su Mira Stanišića i Marija bile privilegirane kućne pomoćnice, dok je Anđa od tog dana morala s drugim učenicima grijati školske klupe. 

Iako se kaže da curice ne jedu puno, to pravilo ipak ne vrijedi u svakom slučaju niti za svu čeljad, a posebno ne za Mariju i Anđu. Dok su njih dvije išle u školu u Mandino Selo i prolazile pored naše kuće, Anđa bi redovito navratila do šporeta da vidi što je Šoljuša skuhala i malo bi prezalogajila, a kad su pak krenule u Kongoru onda je bilo obrnuto – Marija je ručavala u Ćikinoj kući, jela Ćikešiničinu čorbu, zeljanice i tamanila krumpire s njihove podvornice. 

Tako ili tako nekako proteklo je puno godina, ostalo je poneko sjećanje na čuvanje krava, priče o prvim ljubavima i tajne koje nijedna od njih nikomu osim drugim najboljim prijateljicama nije povjeravala, pa se njih dvije i dan-danas, iako već malo starije, još uvijek obraduju kad se sretnu.  

Ja osobno sam više preferirao Anđinu sestru Biku, mlađu od mene godinu dana, ali ona nije baš previše gledala u mene – tako to nekada u životu biva – iako sam joj skladao pjesme, istovarao sijeno s traktora na guvnu, štedio njenu braću Antu i Peru iako su ponekada zaslužili da ih izmlatim, sve u nadi da će me ona milo pogledati, ali nije mi upalilo. Da me sad vidi i da se nije udala na gornji kraj polja, možda bi bilo drugačije, ali nema koristi pisati u konjunktivu. 

Starija Anđina sestra Ruža udana je za moga stričevića Tomu, već je postala višestruka baka koja se je nakon dolaska u Beč malo pogospodila pa me rijetko zove na „kumpiraču“, a već spomenuta braća Ante i Pere, nerazdvojni blizanci koji uopće ne liče jedan na drugoga, završili su škole i osnovali vlastite obitelji, jedan u Slavoniji, drugi u Dalmaciji. 

Anđa je u Splitu diplomirala na medicinskoj školi i postala babica – jedna od prvih u našem kraju, a prije tridesetak godina jedina osoba u selu koja je znala dati injekciju bez ozljede pacijenta, dozirati lijekove u pravilnim količinama i pomoći bolesnicima da drugačiji način od kuhanja čaja. Kad se je naš ćaća razbolio navraćala je  ona skoro svakoga dana nakon posla, donijela bi igle za injekcije iz bolnice i pomogla bi mu da može mirnije spavati i lakše pričati viceve – ali o tomu ne mogu pisati previše, jer sam u to vrijeme bio u Zagrebu. 

Kad je međutim tri godine kasnije stigao red na našu mater da se i ona uputi na onaj svijet za svojim Ćokanom, a prije toga je imala strašne bolove, Anđina pomoć bila je nezamjenjiva i nezaboravna. 

Ja sam se u dogovoru s braćom i sestrom Marijom zaputio u Mandino Selo da našoj materi budem pri ruci i pomognem joj  koliko mogu, ali nisam baš nadaren za njegu bolesnika, pa sam bio prinuđen uzimati pomoć pri svakodnevnim poslovima od strine Kovačuše, Bajićeve Mire i druge ženske čeljadi iz susjedstva. Ali ako je trebalo pružiti medicinsku pomoć, dati injekciju, staviti zavoje, dozirati morfij ili nabaviti odnekuda lijekove kojih nije bilo u cijeloj općini, onda bi uskakala Anđa Ćikina. 

Kad bi mater po noći počela kukati od bolova, a ja ne bih znao što i kako da uradim da joj bude lakše, otišao bih prvo po Kovačušu, ona bi sa svojom jetrvom pričala o svemu i navodila je na lakše misli od bolesti, a ja bih otrčao do Ćikine kuće, kucao na vratima dok se netko ne probudi, i onda bih se s Anđom zaputio nazad, pa bi ona ponekada i satima ostala i čekala da se Šoljuša smiri. Nakon toga bih je otpratio do kuće, a ona bi nekoliko sati kasnije otišla na posao. 

Takva buđenja bila su redovita, barem nekoliko puta tjedno, a ako bi Anđa imala noćnu smjenu u bolnici, u pomoć nam je stizala njena kolegica s kraja Srđana, jedna lijepa plavuša, pravoslavka koju nije zanimalo tko je kakve vjere nego komu treba njeno znanje i strpljenje. Mislim da bismo je nazvali telefonom iz Mijine kuće, žena bi sjela u auto i zaputila se pet-šest kilometara do Mandina Sela, pomogla bi mojoj materi i vratila se svojoj obitelji – bez ikakve nadoknade osim jednoga hvala. 

Sve je to bilo nekako davno, kad se zbroje godine čak jako davno, ali kao da se je zbivalo jučer – zaboravio sam doduše neke detalje, čak se ni imena medicinske sestre iz Srđana ne mogu više sjetiti (mislim da je bila udana za jednog Vulića), ali se zato sjećam i njene uvijek uredne frizure i naše mandoseljske babice Anđe, razbucane kose nakon nenadanog buđenja i širokog osmijeha kad bi došla kod naše matere i nakon djelovanja injekcije počela se s njom šaliti i pričati o džemperima koje joj je kupila tetka Šima. 

Hvala Anđi i plavokosoj sestri iz Srđana.

 

Blago Vukadin