ANTE MATIĆ O KORONI: Božja opomena ljudima našega vremena

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Kad prođe ova sila nemila, ovaj  bol neprebol, niko od ljudi na ovoj nebeskoj galiji neće moći reći da nije bio na robiji. Karantena i kućni pritvor, pa to je, ljudi moji, zatvor. Neka mala nevidljiva sila, na koljena velike zemne sile bacila…

 

Piše: Ante Matić – Borčanac

 

Ovdje u Zagrebu kao da je sve stalo. Miruju tramvaji, miruju automobili, miruju ljudi u svojim kućama  i stanovima. Svak je u svom nespokoju. Na sve pada strašna pustoš, tišina, samoća i neka tiha i moćna zloća. Trgovi i ulice puste, bogomolje zatvorene…

Kad sam išao u centar grada, obično sam odlazio na Stepinčev grob, pomolio se kratko, srčano, onako iz dubine moje ljudske bijede, malo šutio i katkad krišom pustio suzu dok sam molio za zdravlje meni najdraže osobe na svijetu, koja je išla na operaciju, pod nož kako se to kaže po naški. Hvala Bogu sve je dobro prošlo. Kad sam svojedobno ja morao pod nož, pitao me doktor Štimac, bojim li se narkoze, a ja sam mu rekao, kako da ne bojim, čovječe, pa idem pod nož i koje se krme diglo ispod noža. Doktor se smijao i one sestre oko njega, a meni nije bilo do smijeha, kao što mi sada nije do ničega doboga dok traje ovaj kućni pritvor, ova karantena, ova robija. Kad ovo zlo mine niko neće moći reći da nije bio na robiji. Sad ne mogu nikuda. Iziđem iz stana do prodavnice, donesem kruh i mliko i to je sve. Virim iz ove betonske ladice kao ptić iz osamljena, zaboravljena gnijezda. Cijepljen sam od zavisti, ali ipak zavidim svima u duvanjskoj dolini, koji mogu otići u polje, uz brdo…

Silno mi nedostaju šetnje do Kavalira, gdje sam s prijateljima subotom ispijao kave i ljudikao. Sad se čujemo telefonom i malo se jedan drugomu izjadamo, živeći u nadi, da će ova nevolja proći i da ćemo se opet naći za onim stolom, koji ne postoji!  Bojnik Jure od Ljubuškog, sindikalist Niko iz Slanog, Tom zvani Klokan iz Siska, Zoran iz Šarengrada, Ivan general, pa imenjak i ja. Znali smo zaružit i sve živo i mrtvo prevrnut za stolom koji ne postoji. Nema više toga, a to mi teško pada. Nećete mi vjerovati, ako kažem, da mi najteže pada od svega ovoga, što ne mogu više  do Alojzijeva groba, do one klupe na kojoj sam, istini za volju, kratko molio, poduže šutio, listao Glas koncila, Kanu…i pogledao kako hodočasnici obilaze oko oltara i Stepinčeva groba. Najbrojniji su bili Koreanci i neki kao da su Japanci. Išli su u grupama i nije bilo dana da ih nije bilo u katedrali. Sad je sve postalo pusto. Vrata katedrale su zaključana i nitko ne može do Stepinčeva groba, naravno, osim mog šulkolege Josipa i još nekih svećenika i časnih sestara. Jučer sam išao po lijekove u ljekarnu i skobio župnika crkve Mati slobode (to je moja župa) i, on pruža lakat, pa smo se dodirnuli laktovima. Tako se sada pozdravljaju ljudi u ovom gradu kad se slučajno susretnu dok idu u trgovinu ili apoteku. Uglavnom tamo se oda. Život se sveo na čamotinju u kući ili stanu, povremeni odlazak u ljekarnu ili u trgovinu po namirnice. Svi imamo maske na ustima i svi bježimo jedni od drugih, kao da smo, oprosti mi Bože,   šugavi, gubavi. Svima se strah od virusa uvukao pod kožu; oni preko medija trube kako je opasan, kako ubija. Ubijali su virusu i prije, u vrijeme raznih epidemija i pandemije, pa su ljudi išli u crkve i molili Boga. Sad su sve crkve zatvoreno. Ne mogu zamisliti da mi virtis može nauditi u crkvi, pa kad bi i naudio, ne bi nas sve mogao pobiti. Ovakva borba protiv tog koronovirusa nije uspješna.   

Ovaj i ovakav život nema nikakva smisla. Živimo u strahu od  tog prokletog virusa i svak nekako računa da neće njega dohvatiti i oborit u krvete ili usmrtit. Lažu nas i obmanjuju. Neki su se izliječili, a to znači da taj virus nije ono što nam govore da je. Istina, čovjek nije imao goreg protivnika od ovog nevidljivog neprijatelja, kojeg su Kinezi nazvali koronavirus, jer se pojavio u njihovoj zemlji. Iz čijeg je labaratorija pobjegao, samo dragi Bog zna i oni neodgovorni, koji nam hoće nametnuti svjetski biološki rat. Izgleda da je počeo…

U mnogim drevnim društvima ljudi su vjerovali da duhovi i bogovi nanose bolest i uništenje onima koji zaslužuju  gnjev bogova. Ta neznanstvena percepcija često je dovela do katastrofalnih reakcija koje su rezultirale smrću tisuća, ako ne i milijuna ljudi. U slučaju Justinijanove kuge, bizantski povjesničar Prokopije iz Cezareje pronašao je porijeklo kuge (bakterija Yersinia pestis) u Kini i sjeveroistoku Indije, kopnenim i morskim trgovačkim putovima do Egipta, gdje je u bizantsko carstvo ušao preko mediteranskih luka. Unatoč očiglednom poznavanju uloge geografije i trgovine koju su igrali u ovom širenju, Prokopije je krivicu za izbijanje položio na cara Justinijana, proglasivši ga vragom. Neki su povjesničari otkrili da je ovaj događaj mogao omesti napore cara Justinijana na ponovnom ujedinjenju zapadnih i istočnih ostataka Rimskog carstva i označio je početak mračnog vijeka. Srećom, čovjekovo razumijevanje uzroka bolesti poboljšalo se što je rezultiralo drastičnim poboljšanjem u reakciji na moderne pandemije, iako se i to danas odvija sporo i nepotpuno. Ova epidemija prerasta o najveću i najstrašniju epidemiju, kojoj se sad ne nazire kraja,a ne znamo ni početak, kako je nastala i tko je kriv što je taj virus živ i tamani samo ljude.

Praksa karantene započela je tijekom 14. stoljeća, nastojeći zaštititi obalne gradove od epidemije kuge. Oprezne lučke vlasti tražile su da brodovi koji dolaze iz Venecije iz zaraženih luka provedu 40 dana na moru prije sidrenja. Podrijetlo riječi karantena dolazi iz talijanskog ‘quaranta giorni’ što u prijevodu znači četrdeset dana.

Teško je izračunati i predvidjeti pravi utjecaj COVID-19, jer epidemija još uvijek traje i istraživači još uvijek uče o ovom novom obliku koronavirusa.

Stižemo tamo gdje smo i započeli, s rastućim globalnim vezama i interakcijama kao pokretačkom snagom pandemije. Od plemena, lova i sakupljanja do metropola, čovjekovo oslanjanje jedno na drugo također je potaknulo mogućnosti za širenje bolesti. Urbanizacija u svijetu  dovodi sve više i više ruralnih stanovnika u gušća naselja, dok porast stanovništva vrši veći pritisak na okoliš. U isto vrijeme, putnički se zračni promet gotovo udvostručio u posljednjem desetljeću. Ovi makro trendovi imaju snažan utjecaj na širenje zaraznih bolesti. I na kraju razni eksperimenti i opiti za vojne svrhe…

Bila su dva svjetska rata. Ljudi su se ubijali raznim oružjima: nož, sablja mač, topuz, luk i strijela, koplje, puška, top, tenk, raketa…ovaj treći mogao bi biti biološki, rat bakterija i virusa protiv čovjeka!

Pandemiji COVID-19  nemoguće je predvidjeti kraj. Ja vjerujem da je ovo živo i moćno zlo Božja opomena ljudima našega vremena.